Iako sam bila radoznalo dete koje je gutalo knjige i volelo da uči, Drugu ekonomsku školu u Beogradu napustila sam u šesnaestoj godini. U školu se više nisam vratila i većinu stvari koje danas znam naučila sam kroz iskustvo, od neformalnih učitelja i mentora i uz pomoć interneta. Jednim od onih životnih paradoksa, danas radim sa obrazovnim proizvodima i visokoobrazovnim ustanovama i istražujem i pišem o korišćenju novih tehnologija u formalnom i neformalnom obrazovanju.

Među naprednim predstavnicima modernog obrazovanja danas je prihvaćeno da postoje  drugačiji stilovi učenja – da različiti tipovi učenika uče i pamte na različite načine. U osnovi ovog koncepta, na kome su izgrađene različite – složne i suprotstavljene teorije – je da ne učimo svi na isti način. Da se primanje, procesuiranje, razumevanje i zadržavanje informacija odvija na različite načine u zavisnosti od individualnih sklonosti; da stil učenja svake učenice i učenika određuje količinu i kvalitet informacija zapamćenih u školi. Iz čega proizilazi da je postojeći obrazovni sistem, u kome svi treba da uče na jedan način, kontraproduktivan i štetan za veliki broj učenika.

Pristup stilova učenja nije prihvaćen od cele edukativne zajednice – postoji akademska struja koja predstavlja teoriju kao mit koji nije podržan dokazima. Ali u njihovom skorijem pismu Guardianu ne navode dokaze da tradicionalno obrazovanje po istom kroju nastavnog programa i gradiva za sve učenike donosi bolje rezultate, niti daju kontrapredlog tradicionalnom modelu.

U mom upoznavanju sa teorijama i idejama o stilovima učenja, doživela sam onaj retki trenutak kada se sklope kockice i konačno razumete nešto što vam je dugo bilo zagonetka. To se desilo kada sam prvi put čitala o konstruktivističkom pristupu obrazovanju (constructionism) i o teoriji iskustvenog učenja (experiential learning); dobila sam objašnjenje za moje trvenje sa tradicionalnim školskim programom i razlog zbog kojeg mi je bilo teško da se snađem i razvijam u njegovim okvirima.

Ove teorije zastupaju pogled da učenici konstruišu znanje kroz sopstveno iskustvo. Blisko povezan, pedagoški pristup aktivnog učenja ili učenja kroz rad (learning by doing) mi je doneo još jednu potvrdu. Aktivno učenje kroz učestvovanje, iskustvo, aktivnost ili rad je za mene način na koji najbrže mogu da naučim novu veštinu, metodologiju ili strani jezik, zapamtim novu informaciju ili razumem novi koncept. To je način na koji sam naučila sve što znam.

Linearni nastavni program u meni je gasio želju za učenjem. Memorisanje blokova nerazumljivih tekstova u mom slučaju nije rezlutiralo zadržavanju informacija već dosadi, intenzivnoj želji da radim nešto drugo i gašenju svakog interesovanja za temu. Pasivno slušanje i mehaničko ponavljanje lekcija iz udžbenika sterilisalo je fascinantne predmete i serviralo ih beživotne i nezanimljive. Kanoni linearnog nastavnog programa obeshrabrivali su rađanje novih ideja i sasecali u korenu dečiju kreativnosti i maštu.

Tradicionalni školski sistem i njeni predstavnici u meni su ubijali radoznalost i želju za učenjem.

Sa druge strane, postoje drugačiji tipovi učenika kojima odgovara postojeći obrazovni sistem i mogu, i treba, da blistaju u njemu. Ali ne mogu da napreduju dovoljno brzo jer ih usporava nefleksibilan sistem prilagođen nekom nepostojećem proseku. I jer ih usporavaju deca ne manje nadarena ili radoznala, već deca drugačijeg načina ili stila učenja.

Ne postoji prosek, već postoje različiti učenici sa različitim potrebama, načinima, i brzinama u zadržavanju informacija. Sa drugačijim sklonostima, talentima, željama, unutrašnjim svetovima. Umesto da svi oni pokušavaju da se prilagode nepostojećem prosečnom učeniku i u tom procesu gube svoje talente, kapacitete i potencijale, zašto se školski sistem ne bi prilagodio njima?

Da li škole postoje zbog dece, ili deca postoje da bi ispunjavala škole?

Među nama učenicima se pričalo da je Druga ekonomska nekada bila ženski zatvor. Nikada nisam saznala da li je ta glasina istinita, ali se dobro sećam da su stegnousti nastavnici i njhova kruta pravila u meni izazivali osećaj zatvorenice. Boravak u toj školi za mene je bio izdržavanje kazne, i ako danas postoji i jedna učenica ili učenik koji se isto tako oseća, volela bih da zna da nije do nje ili njega.

Da je njihov problem u tome što su se našli, ne svojom krivicom, u stezi prevaziđenog obrazovnog sistema čija je svrha da masovno proizvodi čovekomate po istom kalupu. Sistema koji ne uzima u obzir njihove sklonosti, probleme i potrebe, njihovu jedinstvenost.

Novi učenici pripadaju novom dobu. Zašto se dozvoljava školskom sistemu starog doba da vrši represiju nad njima i suzbija im ideje, seče krila i puni mozak informacijama koje će zaboraviti u trenutku kada izađu kroz školsku kapiju?

Zamislite kako bi izgledao svet ispunjen diplomcima novog školskog sistema koji su od ranog doba naučili da razmišljaju kritički i logički. Koji aktivno učestvuju u konstrukciji sopstvenog znanja, razvijaju svoj mozak, nezavisnu misao, sposobnost za delanje i empatiju.

Volela bih da doživim da vidim takv svet.

*     *
*

Ilustracija: Lisbeth Zwerger for Alice in Wonderland by Lewis Carroll

Join the conversation! 4 Comments

  1. U pravu si, Ana. Najteže je naučiti kako se uči. Ti pokazuješ jedan od načina za to i svidja mi se što nisi isključiva. Kroz istoriju stalno se tragalo za idealnim načinom saznavanja. Time su se bavili filozofi, pedagozi i drugi mislioci. Ta borba vodi se i danas, kao što i sama kažeš.
    Nesreća je u tome što dominantne (ne)kreativne modele učenja postavljaju politički sistemi, političari, prema svojoj pragmi.
    Bezbroj je dokaza da svaki model učenja iznedri vrhunske kreativce, teoretičare i praktičare. Mislim da su najvažniji sistematičnost i istrajnost.
    Učenje i podsticanje kreativnog mišljenja jesu najvažnije delatnosti za jedno društvo, naravno i za pojedinca.

    Reply
    • Dragi Dušane, hvala na još jednom inspirativnom komentaru. Znam da si pobornik sistematičnosti i ona svakako ima svoju važnost, ali moj problem sa njom je što je isuviše linearna, i samim tim odbija učenike slobodnijeg načina mišljenja i nelinearnog načina učenja. Rađanje novih ideja je povezivanje nepovezanih koncepata i rešenja, stvaranje novih veza tamo gde one ne postoje, zamišljanje novih, do tada neviđenih predela nisu linearni procesi. Nisam sigurna da nas sistematičnost može odvesti tamo sama, bez pomoći ‘haosa’, kreativnog vrenja, one nesistematične moždane oluje kada nešto u glavi zasvetli i izrodi se nešto magično. Ovo nas sada vodi novom pitanju na koje takođe još nije dat odgovor – ‘Šta je kreativnost?’. Možda mi ljudi možemo jednostavno da prihvatimo sopstvena ograničenja i to da još uvek postoje neodgovorena pitanja, umesto da se pravimo da znamo sve odgovore i na njima krojimo pogrešna i disfunkcionalna rešenja koja nanose dugoročnu i duboku štetu društvu – kao što je krut, misaono sputavajući i ubitačno dosadan za neke učenike – školski sistem.

      Reply

Leave a Reply to Ana Casic Cancel reply

Your email address will not be published.

Category

Nemiri

Tags

, , , , , ,