September 30, 2018

Kada padne mrak

Kada ceo svet prekrije tama.

Teška kao asfalt. Lepljiva kao smola.

Kada se nađeš u mračnom tunelu iz kojeg ne vidiš izlaz. Ni razlog da ga potražiš.

Kada izgubiš oslonac.

Kada te zarobi tama.

Tada svet postaje kutija. Kutija čija su četiri zida vreme, tama, bol i strah. I gde god se okreneš vidiš zid. Koji pada na tebe.

Tada propadaš u prazninu bez dna. I padaš, udarajući o zidove.

Zid vremena ti razvlači razum. Zid tame ti deformiše viziju. Zid bola te cepa na komadiće. Zid straha ti prikazuje stvari od kojih drhtiš kao uplašeno dete.

Zarobljena si u mračnoj kutiji. Iz koje nema izlaza. Sama sa dubokim mrakom, od kojeg si oduvek bežala. I koji te je uhvatio.  

Vreme stoji. Tama uvlači. Bol grize.

Zidovi se stežu oko tebe. Pritiskaju te, muče. Lome ti odbrane, iluzije, fantazije. Lome ti razum.

Tada hodaš po žici od bodlji, razapetoj iznad provalije na ivici svetova. I svaki korak ti buši kožu i nanosi novu ranu.

Ali znaš da moraš da nastaviš da koračaš. Ako staneš, sve je gotovo. Skliznućeš u prazninu u kojoj ćeš nestati. Ispariti kao ključajuća voda, otopiti se kao grudva leda pored vatre.

Tada hodaš sama nad mračnim ambisom, bosa po bodljikavoj žici.

I nemaš za šta da se uhvatiš.

Tada nemaš čak ni sebe, jer u tami ne možeš da ga vidiš, prepoznaš. Ona mu je izobličila oblik, sakrila ga, prekrila.

Da bi do njega došla, moraš da prođeš kroz najdublji mrak.

Kroz zamku upletenog vremena. Kroz pećinu bola. Kroz podzemlje straha.

Tada savijaš svoje biće do korena. Prestaješ da postojiš. Postaješ senka. Postaješ tama.

Tek kada joj se potpuno predaš, možeš da izvlačiš tamu iz sebe.

Korak po korak. Agoniju po agoniju. Večnost po večnost.

Puštaš je da nadođe. Puštaš je da izađe. Puštaš je da prođe. 

Tada je se više ne plašiš.

Tada više ne hodaš po tami kada padne mrak.

Hodaš po mesečini.

 

Image: August 2018 Full Moon, Los Ymittos 

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Category

Nemiri

Tags

, , , ,