March 23, 2014

Korporativni vagabundi

U gluvo doba noći nešto pre svitanja, dok tama još uvek vlada a ceo svet spava, misteriozne senke se kreću u mraku. Usmerene su ka treperenju svetlosti koje se nazire u daljini.

Dolazeći do izvora svetlosti, blistava iluminacija jednim potezom skida veo misterije sa tajanstvenih senki. Ispod njega se ukazuju obične žene i muškarci, koji zevajući i vukući koferčiće na točkovima idu u pravcu  aerodromskog terminala.

Pratimo pripadnike novijeg varijeteta kontroverzne Homo economicus podvrste Homo sapiensa, koji ćemo za svrhu ovog teksta nazvati Korporativni vagabundi. Ovo druženje će nam pomoći da saznamo više o karakteristikama ove izuzetno zanimljive vrste.

Taksionomija varijeteta:

Etimologija:
korporativan: koji pripada, koji je svojstven korporaciji; koji je u vezi sa korporacijom.
vagabund: skitnica; potucalo; večita lutalica; probisvet
Fizičke karakteristike:
1) lagane, duge noge koje ih brzo nose na sve četiri strane sveta;
2) tanki prsti pogodni za tipkanje po minijaturnim ekranima mobilinih uređaja od kojih im često život zavisi;
3) izduženi vratovi da bi lako izvirivali iznad gomile i pronašli svoj let na aerodromskom displeju.
Srodne vrste:
radoholičari; digitalni nomadi; karijeristi.
Prirodni neprijatelji:
avio sindikati.

Korporativni vagabundi se svakog ponedeljka ujutru poput vrednih mrava razmile po lokalnim i belosvetskim aerodromima, sa kojih kreću u svoje korporativne misije. Misije su uglavnom vezane za plasman proizvoda i usluga koje proizvode njihove korporativne matice ili za učestvovanje na seminarima, konferencijama, sajmovima, panelima, itd.

U filmovima ćete ih obično videti kako se baškare smešteni u lukusuznim hotelskim sobama sa paperjastim posteljama, hajtek multivizorima tankim kao korica hleba i sa pogledom na park i reku. Zavidimo tim srećnim poslovnim putnicima dok posle mirišljave kupke oblače mlečno mekane bade mantile, sedaju za sto od ružinog drveta, i pišu na zlatotiskom ukrašenom hotelskom papiru.

U stvarnosti, udobnost i karakteristike hotelske sobe u kojoj odsedaju su potpuno irelevantne. Spavali oni u paperjastoj postelji ili na dušeku izbušenim zarđalim federima –  isto im dođe. A evo i zašto.

Na poslovnim putovanjima san, kao i praćenje normalnih telesnih ciklusa, je luksuz. Raspored sastanaka  je gust kao polje kopriva i ne dopušta razmažene aktivnosti kao što je spavanje duže od četiri sata, a na hranu se vreme troši samo ako se obrok može preokrenuti u poslovnu priliku. Jer, treba ostvariti ciljeve, pobediti konkurenciju i maksimalizovati učinak posete. To im obično polazi za rukom i na kraju puta se slade pobedom a pri povratku u maticu se šepure pred nadređenima, zaboravljajući pod naletima adrenalina na podočnjake i iscrpljenost kojima su platili uspeh.

Dok sa jedne strane žive karijeru iz snova koja im pruža izazove i uzbuđenja za kojima su oduvek žudeli i smatraju se srećnicima što imaju profesiju koja im omogućava  česta putovanja i stalne promene, postoji i druga strana priče. Ona krije manje uzbudljive momente večitih putnika.

Nije to sindrom izduvanog balona izazvan hipertempom manijačke produktivnosti koji sebi nameću; niti redovno ustajanje u sred noći da bi se stiglo na  prvi jutarnji let; navikli su se čak i na mrcvarenje u večitim aerodromskim redovima koji se odvijaju kao loše režiran triler: sporo i mučno.

Tamna strana priče je sve duža lista propuštenih trenutaka u životima onih do kojih im je stalo, kao i sve veća udaljenost od svog, zasenjenog grandioznom ambicijom, jezgra.

Takođe, ma koliko atraktivnih gradova i popularnih destinacija posetili, sve što korporativni vagabundi od njih vide su aerodromske zgrade i konferencijske sale – koje su baš svuda iste. Otužna simulacija obilaska znamenitosti je poseta trospratnim proizvodnim linijama fabrika koje su im na prodajnom nišanu.

Onim pravim znamenitostima se u najboljem slučaju dive u prolazu –  ako imaju sreće da prođu pored njih taksijem dok se voze sa aerodroma – ili ka aerodromu. Ništa od upoznavanja nove kulture, istraživanja nepoznatog grada, obilaženja slavnih muzeja ili istorijskih lokaliteta. Sastanci i ono što se na njima govori, kao i mesta na kojima se održavaju – su uvek isti. A jedini suvenir koji će poneti kući je još jedan nedoživljeni pečat u pasošu.

Ono što je počelo kao avanutra iz snova puna entuzijazma, preti da se tokom vremena pretvori baš u ono od čega su oduvek bežali – predvidivu rutinu, koja ih pritom udaljava od sopstvenog života koji su sa ljubavlju gradili.

Kraj nedelje ih obično zatiče u putu ka kući, kako na povratnom letu nazdravljaju sebi na ostvarenoj pobedi kojom čašom vinca, kojom se ujedno oslobađaju pomame hipersuperproduktivnosti.

Jednom kod kuće, izgaraju za tim da nadoknade sve što su svojim odsustvom propustili iz porodičnog  i društvenog života, pa neko vreme (umesto da spavaju) provode jurcajući na sve strane. Provode vreme sa ukućanima, izvode psa u šetnju, idu na trčanje, vise na Linkedinu. Ukratko – rade isto što i sav normalan svet.

Idila tako traje neko vreme, sve dok nemir ne počne opet da im se šunja kroz krvotok. Obično ga pokreće napad gušenja u ustajaloj kancelarijskoj atmosferi, ili hitna potreba za trenutnim bekstvom iz predvorja birokratskog pakla u kome vrebaju 100 administrativnih đavola. Ali i najstrašniji Sotona od svih: sindrom zaparloženog činovnika.

Tek uspostavljena životna ravnoteža krahira i započinje novi ciklus izgaranja.

Trajno navučeni na bele linije kojima avionski tragovi presecaju nebo, korporativni vagabundi još jednom postaju senke koje nestaju u noći.

A mi završavamo ovo interesantno druženje ostavljajući ih tamo gde su najsrećniji.

U oblacima.

Nisu svi oni koji skitaju izgubljeni.
-Tolkin

* * *

Zanimljivosti o putovanjima avionom koje možda niste znali:

  • U većini aviokompanija pilot i kopilot obavezno konzumiraju različite obroke, koji su pripremljeni sa različitim namirnicama. Tako da ukoliko dođe do trovanja hranom u avionu, jedan član posade uvek ostaje na nogama.
  • Razlog što je avionska hrana obično bezukusna pronađen je u smanjenoj aktivnosti receptora ukusa i mirisa zbog promene vazdušnog pritiska.
  • Veliki broj aviokompanija zbog sujeverja putnika (ili možda pre zbog sujevernih direktora), ukinule su red broj 13.

Join the conversation! 4 Comments

  1. Zanimljiv i saljiv osvrt na stvarne situacije ljudi za koje mislimo da su „visa vrsta“, i duhovita podela Homo sapiensa na podvrste koja moze imati i mnogo siru primenu 🙂
    Bravo za tekst.

    Reply
  2. Прочитао сам сваки словни знак. Браво! Веома веома корисно. Знам коме ћу препоручити, имам ја у свом окружењу неке баш “корпоративне вагабунде”… Било би ми жао, сад видим, да нисам “загњурио” у овај блог пост. Хвала!

    Reply
    • Ти наши вагабунди су такође прилично својеглави и не воле да примају савете (иако обожавају да их деле), тако да постоји вероватноћа да игноришу Вашу добронамерну препоруку (као и текст). Хвала Вама на коментару и на похвали.

      Reply

Leave a Reply to Ana Casic Cancel reply

Your email address will not be published.

Category

Putovanja

Tags

, , , , , , ,