Češće nego što mislimo i ređe nego što možemo, potreban nam je prekid. Potrebno nam je da zaustavimo kazaljku dnevne rutine i prebacimo se na neko drugo vreme. Potrebno nam je isključivanje od stvarnog života. Potrebno nam je letovanje. Continue reading

Kada je oko nas sve nesigurno i neizvesno, kada ne znamo gde idemo, šta radimo i šta nas očekuje. Kada prolazimo kroz krupne promene, kada je budućnost neispisana planovima i očekivanjima, kada ne vidimo dalje od idućeg koraka. Kada se krećemo nepoznatim predelima i po neosvetljenom putu, ne znajući gde će nas odvesti. Tada se plašimo.

Zamislite sport u kome se brzi takmiče protiv sporih, slabi protiv jakih. Sport u kome se nadmeću laki protiv teških, mladi protiv starih, siti protiv gladnih. U kome jedni startuju sa jakim timom podrške na odličnim pozicijama, a drugi na lošim i prepušteni sami sebi. A onda svi trče i takmiče se na istom terenu i po istim pravilima. Takav sport postoji i zove se život.

Sve se menja sve teče

Dok stojimo na ivici života, najbolje što možemo da uradimo je da pogledamo pravo u njegov ambis.

Ponikla sam iz haosa. Njegova dekadenca zahvatila me je od ranog doba. Patogen na drvetu mog života, usmeravao me u pogrešnim pravcima, vukao u samodestruktivnost.

Dugo mu se nisam suprotstavljala. Gubila sam se u njegovoj lepljivoj magli, punoj nezapočetih bitki i preranih poraza. Njegova volja me je obavijala, vezivala i potčinjavala. Susret haosa i mene završavao se na jedan način: njegovim trijumfom, mojom predajom.

Ma koliko sreće ili talenta za negiranje stvarnosti imali, za sve nas kad-tad u životu dođe neminovni trenutak: suočavanje sa nepobedivom zveri stoglave birokratije. Bilo da otvarate firmu, obnavljate dozvolu boravka ili vadite dokumenta, ta gulikoža vas zlokobno vreba, spremna da vas proždere, sažvaće i ispljucne u komadićima.

Moja generacija ne pripada digitalnim urođenicima. Rođeni sedamdesetih, mi smo deca asfalta, grubih fizičkih igara i ranih šljivciga. Urođenici starog analognog sveta, prve note čuli smo sa gramofona, prve pokretne slike videli smo na crno belom televizoru. Komunicirali smo dovikujući se preko prozora i ulica, i preko masivnih fiksnih telefona.

Život je čudna stvar. Isporučuje se bez da je bio poručen, bez instrukcija i uputstva za upotrebu. Kao tajanstveni poklon čiju svrhu treba da otkrijemo, zagonetka koju treba da rešimo.

Zrelost i radost

Kada sam bila mala, mislila sam da zrelost znači dosadu, uštogljenost i loš ukus. Izgledalo mi je kao da ona podrazumeva namršten i nemaštovit život, lišen zabave i igre, lišen smisla. Trebalo je da proživim razne krajnosti, zalutam više puta i prođem kroz različite životne faze da bih shvatila da nisam bila u pravu. Zrelost je nešto drugo.

Tamo gde asfalt prelazi u travu a bandera u drvo, postoji jedno posebno mesto.

Mesto na kome se ukrštaju različiti pogledi na svet, na kome se susreću suprotni stavovi i drugačije životne filosofije. Mesto na kome se svakodnevno sreću i tolerišu anarhisti i globalisti, kritičari i idealisti, ratoborni i miroljubivi, ćutljivi i pričljivi, religiozni i ateisti. To mesto je pseći park.

Život je sada i ovde

Jurimo kroz život kao da ćemo živeti beskonačno. Kao da će naša tela biti zauvek jaka, naša čula otvorena, naš um oštar. Kao da će nas sadašnji trenutak zauvek čekati. Usisani onim što će se desiti sutra ili onim što se desilo juče, promiče nam ono što se dešava danas, ono što se dešava sada. Continue reading

Promene

Nekada je brza i iznenadna. Nekada je lagana i postepena. Nekada je spora i neprimetna, a nekada silovita i ruši nam sve. Ali uvek je izvesna.

Moja borba sa utvarama: šta me je čekalo među srednjovekovnim zidinama

Periode mrtve tišine smenjivali su čudni zvuci na koje sam se trzala kao riba na udici. Bila sam ubeđena da čujem kako se neko ili nešto penje uz stepenice, da zmije izlaze iz zidova a utvare iz vazduha, da će krevet, zajedno sa mnom na njemu, svakog trenutka početi da lebdi, da je kuća opkoljena lopovima koji samo čekaju da zaspim da bi krenuli u napad. Jedino što me je zaustavljalo da pobegnem glavom bez obzira bila je pomisao na jezivo puste ulice, i strah da ću zauvek nestati u njihovom mračnom lavirintu.

Potrpala sam sve što sam imala u taksi i dala vozaču papirić sa adresom na kojoj je po dogovoru trebalo da me čekaju ključevi mog novog doma. I onda se vlasnik stana nije pojavio sa ključevima, a ja nisam znala gde ću te noći da prespavam.

Svake godine početkom juna, ritualno počinju da mi se javljaju prijatelji, poznanici i nepoznati ljudi sa interneta, tražeći preporuke za letovanje u Grčkoj. Ove godine sezonu su otvorili dragi Šijani, i nakon usijanog čat-većanja sa Jelenom, odabrana je ovogodišnja pobednička destinacija: ostrvo Evia.

Iako je toliko blizu Atine da se vidi golim okom sa plaža na istočnoj strani Atike, Eviu sam prvi put posetila tek prošlog leta. Iz atinske luke Rafine (atinska regija pored Pireja ima još dve luke: Lavrio i Rafinu), trajektom se do nje stiže za sat vremena. Continue reading

As-One-Marina-Abramovic

Ili kako sam brojala pirinač i sočivo mrzeći Marinu Abramović.

Frizerski saloni Beograd

Pakao postoji i nalazi se u vašem komšiluku. Ili kako vam frizerski lobi radi o glavi.

Snaga i slabost

Prvog dana u psećoj školici, nisam se složila sa trenerom da gušenjem nateram mog psa da me sluša. Instruktor mi je tada rekao: „Pokazuješ da si slaba”. Udaljujući se sa nediplomiranim psom, zamislila sam se nad tom rečenicom u kojoj je oslikana zabluda koja već preugo traje: da je sila isto što i snaga.

Antički epovi i drevni mitovi opevali su brutalni narativ starog sveta u kome je demonstracija snage demonstracija nasilja. Po tradicionalnom stavu biti jak znači biti neosetljiv, biti čvrst znači nemati empatiju prema drugim bićima; snaga se izjednačuje sa bezosećajnošću a čvrstina sa silom.

Svakog jutra, stotine miliona ljudi širom sveta konzumira vruće, masne, sveže ispečene vesti. Pripremljene od raznovrsnih sastojaka, obogaćene dodacima i pojačivačima ukusa, servirane u privlačnim zalogajima na švedskom stolu elektronskih, štampanih, emitujućih i društvenih medija.

Dovoljno obezmašćene da bi bile lako svarljive, dovoljno nafilovane da bi zadovoljile čula, dovoljno začinjene da bi bile adiktivne.

Najveći deo ove informativne gozbe čine politički događaji – dogovori, koškanja i spletkarenja predvodnika suprotstavljenih i savezničkih čopora ljudi. Prate ih aktuelnosti vezane za valutu opstanka, uz ventil-vesti o tome ko je najbolje udario loptu, šta su doručkovali i obukli idoli, kao i izveštaji o sveže počinjenim zločinima sa raznih strana sveta i ode veličanstvenosti lokalnog čopora.

Ko šta može, ko šta ne možeNezadovoljni čitalac javlja se u komentarima prikaza nove knjige od nepoznatog autora: „Danas svako može da objavi knjigu”. U reakcijama na članak o obrazovanju, novi kritizer udara: „Danas svako može da ima diplomu”. U žučnoj raspravi o stilu (kojoj protiv svoje želje prisustvujem), jetki zaključak daje konačnu presudu: „Danas svako može da bude modna ikona“.

Gde god da se okrenem, nailazim na proteste što danas svako može da bude naučnik/umetnik/novinar/direktor, da ima decu, organizuje demonstraciju ili snimi film, što je sve, kako izgleda, rezervisana privilegija. Samo, za koga?

Continue reading