Oluja nad ostrvom

Vrelo ostrvsko leto se uveliko završilo, odnevši sa sobom horde razdraganih turista sa sve četiri strane sveta, preplanule surfere, dugonoge Skandinavke, luksuzne jahte i elegantne jedrenjake, koji su otplovili ka nekim drugim, toplijim lukama.

Ulice do skoro krcate šetačima postale su avetinjski prazne; hoteli i radnje su se pozatvarale, čarobne plaže na kojima se tokom leta nije mogla naći slobodna ležaljka su nastanili galebovi, a tople, žive i zvezdama obasjane ostrvske noći su prekrili oblaci, koji su polako ali sigurno doneli prve kiše.

Letnja animatorska sezona koju sam provela držeći časove gimnastike sredovečnim gostima hotela i izigravajući klovna njihovoj deci je nepovratno prošla. Loša vest je bila da je zajedno sa njom nestao i bogat hotelski bufe pun ukusnih đakonija koji se svakodnevno služio za doručak i večeru i mračna ali besplatna soba u levom krilu hotela.

Druga loša vest je bio krater u mom budžetu koji, sa obzirom na to da je hotel zatvoren a moj prvi posao preko zime, zbog kog sam ostala na ostrvu posle sezone, brzo izgubljen, nisam više imala odakle da popunim.

Kada sam šest meseci ranije prilikom apliciranja za posao animatora čula tada vrtoglavu cifru mesečnih primanja koja su bila četvorostruko viša od ijedne plate koju bih u to vreme iskamčila u Srbiji, plus besplatan stan i hrana u hotelu sa pet zvezdica – mojoj sreći nije bilo kraja. Naivno sam poverovala da ću od onoga što zaradim jedne sezone moći da živim udobno narednih godinu dana, koje ću provesti poput bogate naslednice – putujući, troškarajući i ne radeći ništa.

Međutim, na kraju sezone sam se našla u nebranom grožđu, kada sam posle izvrtanja svih mogućih džepova, torbi i novčanika rezimirala da sam za proteklih šest meseci zaradila sledeće:

1) super boju
2) isteklu vizu (još od jula)
3) nekoliko nikada primljenih dnevnica sa kratkog i propalog pokušaja rada u klubu Paradiso

Doduše nisam uračunala ogromnu torbu punu novih, ali sada beskorisnih letnjih krpica i šljokica, jer bih morala da se suočim sa bolnom istinom i priznam sebi gde se delo moje nesuđeno bogatstvo…

Ishod moje nepromišljenosti je bio da sam se na pragu zime našla na polunapuštenom ostrvu potpuno švorc, potpuno ilegalno, potpuno sama i bez ijednog para čarapa, naprasno žudeći za toplim domom i maminom boranijom.

Ali topli dom je bio udaljen dvadesetak hiljada drahmi – koliko je koštala karta u jednom pravcu do Beograda. Dvadesetak hiljada drahmi koje nisam imala. Iskreno, jedva da sam skrpila dve hiljade – koje su taman stizale da me prehrane do kraja nedelje. A posle toga – ništa. Njente. Tipota.

Gonjena prvim znacima panike, upućujem se u potragu za poslom koji bi mi poslužio za kupovinu porodične pice i spasonosne karte u jednom pravcu. Sreća mi se osmehnula u fazi uznapredovalog očajanja, dok sam smišljala laži namenjene mami koje bi sakrile pravi uzrok mog finansijskog fijaska, i uz što manje pridika mi pribavile onih dvadeset hiljada. Uz pomoć komšinice Zozo iz kompleksa apartmana u kome sam se privremeno smestila – i koju mi je poslala sama Tihe* – pronašla sam posao!

Te večeri sam počinjala da radim za barom u elegantnom kafiću u starom gradu, što će mi uz restriktivne mere štednje koje sam nameravala da sprovedem ubrzo pribaviti kartu za povratak kući. Iako nisam imala veze sa tim poslom, moj samouvereni stav i mladalačka sklonost ka preterivanju su ubedili vlasnike da sam iskusna barwoman koja pravi stotinak pića u minuti. Nepoznavanje jezika sam kamuflirala energičnim brbljanjem na engleskom u koje sam tu i tamo ubacivala poneku od par fraza na grčkom koje sam usput pokupila, kao i ispoljavanjem neumerenog entuzijazma. Uz pomoć više sreće nego pameti, taktika smelog očajnika mi je upalila i dobila sam posao.

Ono što vlasnici nisu znali je bilo to da su mi spomenuli da im kojim slučajem treba leteći samuraj – postala bih jedan. Ili da su tražili psa čuvara koji će noću čuvati lokal, rekla bih „AV, AV”. Toliko mi je trebao posao. Srećom, niko nije pominjao samuraje ni pse čuvare.

Tako je to veče došlo i ja sam se veselo uputila ka svom novom poslu, odlažući po običaju do poslednjeg trenutka suočavanje sa stvarnošću – u ovom slučaju sa činjenicom da ne znam da radim za barom, ne razlikujem čašu za koktel od čaše za vino, ne pričam grčki i nemam pojma kako ću se ovaj put izvući.

* * *

Za_šankom

Deset visokih stolica za barom, od kojih su pet u mom delu šanka, očekuju prve goste i ja sa strepnjom razmišljam kolike su šanse da večeras niko ne sedne za njih. Da su poprilično klimave shvatam nakon tridesetak minuta, tokom kojih su se vrata kafića nekoliko puta otvorila izazivajući kod mene iznenadne napade tahikardije, i tokom kojih su se sve stolice za drugim delom bara popunile. Sa srcem u petama, vidim da mi se trenutak istine neumitno približava.

 Vrata se ponovo otvaraju da bi propustila nasmejani mladi par, koji se upućuje u mom pravcu, i koji – na moj užas – zauzima dve stolice tačno ispred mene! Dok se zaljubljeni smeštaju pravim se da nešto radim pomerajući flaše levo-desno, pitajući se kada je pravi trenutak da im priđem, da li da ih pitam na engleskom šta će da popiju, ili samo da ih upitno pogledam praveći se da razumem grčki. Iznebuha mi dolazi ideja da im se možda elegantno poklonim kako sam to videla da konobari u filmovima o Džejms Bondu rade, ali je na sreću odbacujem.

Gutam knedlu veličine limuna i prilazim paru sa bledim osmehom. Pre nego što sam stigla bilo šta da kažem ili uradim, oni ispaljuju porudžbinu:

– KATISARKMENEROKEPOLAPAGAKIA – kaže ona

– ENATZONISEHAMILOPOTIRIMEPOLIPAGO – kaže on

Kreširam totalno. Ne dišem, me mrdam, ne razmišljam; skamenjena sam poput grčke statue. Par ne primećuje moju oduzetost, jer je već počeo sa ljubakanjem. Dok tako stojim u mestu sa sleđenim osmehom, spoznajem da me u svakom trenutku vlasnik može primetiti kako u pozi mermernog kipa očajnog pogleda netremice piljim u njegove goste. I kao da stvari nisu mogle biti još gore, ona napušta svoju stolicu i smešta se kod njega u krilo, što sada ostavlja četiri prazne stolice umesto tri koliko ih je malopre bilo…

Kroz svest mi se polako probija misao da ma koliko tako stajala zadržavajući dah neću postati nevidljiva, a i da su male šanse da se pojavi zalutali šankerski anđeo koji će nežno ali sigurno navoditi moju ruku pravim putem kroz lavirint čaša, flaša i nerazumljivih grčkih reči. Jednom pomišlju na prazan frižider u neplaćenom apartmanu obuzdavam iznenadnu želju za begom; dajući sve od sebe da se nekako priberem, teška srca i suvih usta shvatam da mi nema druge nego da se suočim sa situacijom.

Iskašljavam se nekoliko puta, udišem duboko, odlučno sakupljam obrve i obraćam im se na engleskom imitacijom od glasa:

– Excuse me…

Prekidaju svoju zaljubljenu igru i okreću ka meni svoje blistave osmehe.

– Izvinite – nastavljam na engleskom malo hrabrije – nisam baš dobro razumela šta ste naručili. Da li pričate engleski?

Izgovaram pitanje polako, reč po reč, polažući sve svoje nade u njihov potvrdan odgovor.

– Yes – (!) ona izgovara slatko i dalje se osmehujući, i osećam toplinu u srcu od njenog odgovora. Spašena sam.

U sledećih pet minuta sam uz pomoć mojih gostiju dešifrovala porudžbinu na posve originalan način – dizala bih flaše u vazduh jednu po jednu dok mi neko od njih dvoje ne bi potvrdno klimnuo glavom – što bi značilo da je to piće koje žele; zatim se isto ponavljalo sa čašama (za barom smo imali bar osam različitih vrsta čaša). Kada bismo utvrdili piće i čašu preostao mi je još samo led (sreća pa su pili čista pića) – za koji bi mi, dok bih ja kockicu po kockicu ubacivala u čašu, govorili „još, još, joooš, STOOOP“ i ja bih znala kada sam stavila dovoljno leda u piće. I – to je bilo to, postala sam experienced barwoman.

Sa ponosom sam konačno servirala dva pića, gledajući ovo dvoje anđela molećivo ne bi li mi oprostili. Međutim, i pored moje očigledne nespretnosti i totalnog nepoznavanja posla koji radim, oni su i dalje bili odlično raspoloženi; čak je izgledalo da ih je cela situacija dodatno oraspoložila. Plaćajući, još mi ostavljaju i bakšiš, te skoro počinjem da im se klanjam od zahvalnosti.

Kada diskretno se osvrćući okolo vidim da je moja nespretnost prošla neprimećena i da niko optuživački ne pokazuje prstom u mene tražeći da izbace varalicu iz bara, krećem da se samozadovoljno smeškam i čestitam sebi na pokazanoj snalažljivosti.

Natopljena adrenalinom, upadam u pobednički zanos. Počinjem da razmišljam kako je svaki početak težak, da ne treba da se obeshrabrujem i kako bih bez sumnje ubrzo mogla da postanem virtuoz za barom i da baratam flašama i šejkerima kao Tom Kruz i Bryan Brown u „Koktelu. Tu već gubim kontrolu nad svojom maštom i zaboravljajući gde se nalazim zamišljam kako će se u mojoj barskom slavom ovenčanoj budućnosti novi hit koktel nazvati po meni! Sa sjajem u odlutalom pogledu vidim kako moje ime stoji u kartama pića luksuznih hotela širom sveta, uz imena kao što su Tom Collins i Shirley Temple. Već se krećem sa novim samopouzdanjem i pomalo sažaljivo gledam na svog kolegu za šankom koji je eto osuđen da zauvek ostane u nekom ostrvskom baru i služi iste goste, a moje ime će biti ovenčano slavom i ljudi će ga izgovarati od Ibice do Majamija.

U realnost me vraća dolazak novih gostiju, koji se smeštaju za preostale slobodne stolice. Pod utiskom mojih maštarija, prilazim im sa samouverenim osmehom.

– Hello, upućujem im pozdrav uz srdačan osmeh dobrodošlice.

Dugokosa crnka u uskoj haljini zebrastog motiva sa dvoje pratilaca se okreće ka meni. Ljubazno joj uzvraćam pogled, oduševljena glamuroznom pojavom mojih novih gostiju. Bez da odgovori na moj srdačan pozdrav, ispaljuje u mom pravcu zamršeno klupko reči u kome ne razaznajem ama baš ništa.

Poučena prethodnim iskustvom i uverena u dobronamernost ljudi, pitam gošću da li priča engleski. Izgovara nešto onom istom brzinom upućujući mi neodređen pogled, koji pod dve kose linije tamno iscrtanih obrva počinje da mi deluje pomalo preteće. Pokušavam da joj mimikom objasnim da je ne razumem – tako što odmahujem glavom i sležem ramenima okrećući dlanove ka gore – na šta mi ona upućuje već otvoreno opak pogled i dižući ruku nestrpljivo počinje da doziva mog kolegu iz drugog dela bara, koji se u par koraka stvara kraj nas.

Ona mu je nešto rekla, on joj je odgovorio pokazujući rukom na mene (ja se za to vreme strmoglavljujem sa izmaštanog pijedestala elitnih koktel-majstora); onda je ona ponovo nešto rekla povišenim glasom, na šta je on odgovorio odlučnim tonom i time završio konverzaciju. Onda mi je polako izdiktirao na engleskom njenu porudžbinu i otišao u svoj deo šanka.

Pripremila sam kako sam znala i umela tri nesrećna pića, da bi mi njeno Visočanstvo četiri puta vraćalo svoju đus votku, da bih joj: 1. dodala led, 2. stavila kolut pomorandže, 3. ubacila cevčicu i 4. zamenila čašu – jer je staklo bilo naprslo jedan nanometar. Postepeno se sa svojim pratiocima toliko raširila, da je zauzela skoro celu moju polovinu bara i sabila u udaljeni ugao mladi par koji je bio tako dobar prema meni.

Veče je polako odmicalo, i dok sam ja negde u zapećku snuždeno brojala potonule lađe, slučajno ostavljena čaša crnog vina se uz pomoć nečijeg lakta sasula pravo u zebrasti dekolte, na šta je njegova vlasnica ciknula i trkom pohitala u toalet, da bi po povratku pokupila tašnu, lepezu i pratioce i neupadljivo nestala iz našeg bara.

Preda mnom su ponovo bile tri prazne stolice. Oh ne, opet sve iz početka! #*&^%#”!#$.!&%$

Ipak, ostatak večeri se, osim par blagih nesporazuma sa srećnim završetkom, odvio mirno. Većina gostiju se pokazala prema meni dobronamerna poput mladog para sa početka.

Kao na primer, kada sam u očaju posle izvrtanja svih mogućih flaša u baru shvatila da ne postoji ni jedna koja nosi ime Cuba Libre i sa iskrenim žaljenjem obavestila grupu Škotlanđana da nemamo piće koje su tražili, a oni su mi uz propao pokušaj da ne prasnu u gromoglasan smeh odgovorili da je Cuba Libre u stvari „nadimak” za rum pomešan sa koka kolom. Sličan događaj se odvio sa pićem Screwdriver – koje je u stvari obična đus votka. A ni do dana današnjeg nisam shvatila zašto se kog đavola obična čaša za viski zove οld fashioned.

Zahvaljujući mojoj srećnoj zvezdi koja me je te večeri pratila, nekako sam pregurala čupavi početak. Isto tako sam pregurala i iduće veče, iduću nedelju, idući mesec i na kraju i tu prvu ostrvsku zimu.

Kao što je bilo za očekivati, moje „restriktivne mere štednje” nisu urodile plodom i nikada nisam kupila onu kartu u jednom pravcu. Ali jesam prezimela zimu i dočekala toliko priželjkivano leto.

A kada jednom leto na ostrvo dođe… Zimski problemi isparavaju sa prvim zracima sunca i letnje obilje raskošno preovladava, ispunjavajući svaki kutak na ostrvu pesmom u slavu Heliosa.

Ponovo se grade kule od peska i sanjaju veliki snovi, vreme staje a mladost je večna i neuništiva.

I ko još, usred letnjeg vrtloga, dok se noći provode plesanjem po mesečini a zore dočekuju na peščanim plažama, ima srca da pomisli će jednom opet doći zima, kada će se puls ostrva naprasno primiriti a krilati Borej** će sa svojih dvanaest ždrebadi ponovo zavladati pučinom i vratiti još jednom ovog cvrčka na početak iste priče.

* * *

*Tihe: (grč: Τύχη) starogrčka boginja sreće poznatija po rimskoj inkarnaciji Fortuna
**Borej: (grč: Βορέας) starogrčki bog zime i severnih vetrova

Join the conversation! 4 Comments

  1. Duhovita, premda smrtno ozbiljna, ali, pre svega, beskrajno uzbudljiva priča! Svaka čast!

    Reply
  2. E skoro ne procitah bolji tekst! Odlicno napisan, drzi paznju i toliko je duhovit da sam pocela i naglas da se smejem, na cudjenje mog muza Grka, kome ipak nisam mogla da ga prepricam. Cim se ovo moje malo cudo malo smiri, odoh da ga dodam u omiljene i citam na dalje.I vidim ko ste vi, divna spisateljice :).
    Jedno veliko bravo!

    Reply

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Category

Pričanje priča

Tags

, , , , , ,