
Koreni i oblaci
„Glava ti je u oblacima, Ana.“, govorili su mi. I bili su u pravu.
Koreni me nikada nisu privlačili. Isuviše zemljani, uobličeni, konačni i obični, nisu me uzbuđivali. Dok oblaci… Promenljivi, daleki, puni mogućnosti; oblaci su bili moja kuća. Sa korenima nisam osećala nikakavu povezanost, ali u oblacima sam pripadala.
Oblaci su mesto u kome je ishod samo jedna od nebrojenih mogućnosti, u kome se sve menja iz trenutka u trenutak. U oblacima, sve teče.
Koreni su mesto u kome je sve poznato i predodređeno, od početka do ishoda, od rođenja do smrti. U korenima, sve miruje.
Koreni predodređuju. Oblaci oslobađaju.
Koreni su staro i poznato. Oblaci su novo i nepoznato.
Analitičar moje duše (psihoanaliza, na grčkom ’ψυχανάλυση’, znači analiza duše) mi je rekao da se bojim da pustim korene. Možda je u pravu. Možda mi je lakše da idem dalje nego da se vraćam. Možda mi teško pada da mirujem, a lako da da tečem.
Neki ljudi teže korenima, neki oblacima.
Sve mi se više mi čini da, oni koji kao ja koji hodaju samo po oblacima trebaju malo više korena; dok oni koji žive samo u korenima, trebaju malo više oblaka.
Vrh planine je mesto na kome su koreni i oblaci blizu.
Možda penjući se na vrhove se lakše spuštam na zemlju.
Možda na jednom vrhu pustim koren.