October 31, 2016

Sada i ovde

Život je sada i ovde

Jurimo kroz život kao da ćemo živeti beskonačno. Kao da će naša tela biti zauvek jaka, naša čula otvorena, naš um oštar. Kao da će nas sadašnji trenutak zauvek čekati. Usisani onim što će se desiti sutra ili onim što se desilo juče, promiče nam ono što se dešava danas, ono što se dešava sada.

Između već doživljene prošlosti i još nedoživljene budućnosti, obe neuhvatljive izvan našeg domašaja, jedino što imamo, jedino čime zaista raspolažemo je sadašnji trenutak. I medij pomoću kojeg se povezujemo sa njim: čula.

Čula su most koji nas spaja sa trenutkom, receptori kojima osećamo puls sveta. A činimo sve što možemo da ih otupimo, umrtvimo, blokiramo. Oguglali od jakih artificijelnih stimulansa i neosetljivi na jednostavne čulne senzacije, gubimo dodir sa sobom i sa svetom. Gubimo sposobnost da doživimo suptilna prelivanja stvarnosti, stvarnosti koja uvek teče sveža i nova. Zaboravljamo šta znači da budemo prisutni sada i ovde, da damo trenutku sve što imamo, da osetimo i primimo sve što nam donosi.

Svet koji je satkan od čulnih senzacija doživljavamo iz glave, i živimo samo u teoriji. U stvarnosti, tavorimo u beščulnoj praznini večnog ponavljanja, u kojoj se ništa novo ne dešava. Ne krećemo se nigde, ne mislimo ništa, ne gradimo ništa osim kula i gradova sopstvenih iluzija, u kojima masovno obitavamo.

Logika, dete glave, je moćna alatka. Dugujem joj puno: izlazak iz haosa, sazrevanje, stabilnost, početak stvaranja. Ali kako jača, logika zauzima sve više prostora, sve dok ne naraste toliko da potpuno zadominira našom percepcijom sveta. Njene podele, raspodele i nomenklature, njen ravnolinijski poredak i oštri uglovi njenih pravila i moranja, odsecaju nas od spontanosti i slobodnog postojanja.

Kada logika postane kontrolni toranj koji nadgleda sve, čula se gase. A kada se ugase, svet postaje jednodimenzionalno mesto hladnih boja.

Svet čula je svet toplih boja, stimulansa i vibracija. Mesto u kome život buja i u kome se sve kreće. Živeti iz čula znači osetiti život i priključiti se na njegov potpovršinski tok, znači svesno i duboko doživljavati emocije, ljude i događaje. Tada živimo trenutak, i nošeni njegovim talasom idemo u napred, u novo, u nepoznato. Otvoreni, izloženi i stvarni, vidimo kroz iluzije i topimo granice isparcelisanog poretka i podeljenosti.

Želim da sam prisutna, stvarno prisutna, u mom životu. U krupnim, ali i u sitnim trenucima. Da kroz petlju svakodnevice i njene ponavljajuće radnje prolazim bez zastoja svesti. Da dok perem šolju penušavim sunđerom budem svesna mojih prstiju niz koje klizi voda, jagodica koje dodiruju površinu šolje i glatke krivine njenog oblika. Da dok pišem primetim zrak jutarnjeg sunca, koji iz međuzvezdanog prostora stiže do mog radnog stola, i prelama se na mojoj tastaturi. Da dok seckam mirođiju osetim na koži njenu nežno igličastu teksturu, da stomakom upijem njene mirise.

Želim da izoštrim doživljaj dodira, produbim doživljaj ukusa, ojačam doživljaj mirisa; da čujem istančanije zvuke i da vidim pogledom tek rođenog deteta.

Otvarajući se za nove senzacije i uticaje, popušta naša opsesija kontrolom; neopterećeni i slobodni, bez naprezanja uranjamo u bujicu života. Nošeni njenim tokom menjamo se i širimo naš pogled na svet. Umesto da vodimo spoljašnje, počinjemo da vodimo unutrašnje bitke; bitke čija nas svaka pobeda približava našem jezgru, našem centru, našoj istini. I tako polako dopiremo do naše sopstvene verzije stvarnosti. Verzije koja nas oslobađa, na suprotnoj strani od nametnutih verzija koje nas stežu.

Sadašnji trenutak je najmoćnija životna sirovina sa neograničenim potencijalom. Kada je koristimo nerafiniranu, neobrađenu i u sirovom stanju, doživljavamo moćna iskustva koja transformišu.

Uronjeni i predani, učimo da verujemo instinktima, da puštamo da nas vodi osećaj, da odbacimo očekivanja i prihvatimo neočekivano.

Ne živimo više samo iz glave, već iz srca, iz stomaka, iz čula.

Život je sada i ovde.

Pitanje je gde smo mi?

Slika: Rajesh Shah, ‘Soulful Melodies’

Join the conversation! 2 Comments

  1. Ja zaista ne znam gde se nalazim Ana.Mnogo mi znaci da procitam ovo sto pisete,a narocito sada posle tragicne smrti moje majke.Proslo je cetrdeset dana,a meni i dalje zastane knedla kada udjem u njenu sobu,kada resavam pojedina dokumenta koja glase na nju i kada uvek resavajuci to moram da kazem “moja majka je umrla” da li mozete da mi pomognete da ovo resim.Mnogo mi je tesko Ana,zato sto je moja majka zavrsila onako kako ne bi trebala i zato sto je ceo svoj zivot posvetila meni,ne udajuci se ponovo da me mozda nebi neki ocuh maltretirao.

    Reply
    • Zorane, znam da vam nije lako… Bol stvara stisak u duši od kojeg se teško diše i živi, ali njegov intenzitet popušta vremenom. Mislim da kada prođemo kroz bol, kada ga stvarno doživimo a ne sakrijemo se od njega tako što emotivno utrnemo, nam pomaže da dublje osetimo život. I da produbimo našu empatiju i budemo bolji ljudi. Ono što je meni pomoglo da prođem kroz bol i ostanem na nogama je stvaranje, ne znam da li to važi za sve ali mislim da izražavanje emocija na taj način pomaže procesu zalečenja… Biće vam lakše kako vreme prolazi, samo gurajte dan po dan i polako ćete izgurati…

      Reply

Leave a Reply to Zoran Cancel reply

Your email address will not be published.

Category

Nemiri, Promene

Tags

, , , , , , , , ,