Moja borba sa utvarama: šta me je čekalo među srednjovekovnim zidinama

Tek sada shvatam težinu situacije u kojoj sam: niko ne zna gde sam, ilegalno boravim u zemlji čiji jezik ne govorim, i sa nepoznatim sam čovekom u mračnoj uličici, bez žive duše na vidiku.

Ovo je drugi deo priče „Moja borba sa utvrama: Sama na opustelom ostrvu“. Pročitajte prvi deo priče ovde.

U mračnom lavirintu

Presečena spoznajom o potencijalnoj opasnosti koja mi preti, spremna sam da istog trenutka bacim kese i palmu i potrčim iz sve snage tražeći svetlo i ljude.

Bela maska izranja iz mraka stepenica i kreće prema meni. Trenutak pre nego što ću vrisnuti prepoznajem zbunjeno lice mog vodiča, koji me poziva govoreći: „Ela, ela, apartmen”. Pravim korak unazad, na šta me on začuđeno pogleda, da bi zatim šmugnuo iza vrata. U sledećem trenutku pali se žuta sijalica na dovratku, koja osvetljava ozidane stepenice i prostoriju na njihovom vrhu.

I dalje stojim nepoverljivo na bezbednoj udaljenosti spremna da potrčim, dok mi čovek, koji kao da je tek sada shvatio da sam preplašena, pokazuje rukom da sačekam i kuca na vrata kuće pored.

Umesto naoružanih otmičara koje očekujem, izlazi sitna žena sa bebom. Čovek joj nešto usplahireno govori, na šta se ona okreće prema meni i uz prijateljski osmeh i na odličnom engleskom mi kaže da se ne plašim, da je čovek koji me je doveo njen muž i da imaju sobu za mene.

Malo mi je toplije oko srca ali još uvek nisam ubeđena. Oprezno joj prilazim snimajući situaciju.

Iza nje vidim unutrašnjost kuće sa detetom u fotelji dnevne sobe, dok se sa sprata čuje treštanje TV-a. Na kući preko puta otvaraju se vrata i izlazi starica u šlafroku koja prosipa kofu vode na pločnik; derući se sve vreme na nekoga u unutrašnjosti vraća se u kuću, ostavljajući kofu ispred otvorenih vrata.

Domaćinska atmosfera me smiruje i slažem se da pogledam sobu, ali sam i dalje na oprezu.

Žena predaje bebu muškarcu u naručje, prelazi u par koraka rastojanje do kuće pored i penje se uz betonske stepenice, na kojima je pratim.

Suočavanje sa utvarama

Sobičak ima plafon nizak kao da je podzemno sklonište i nameštaj koji izgleda kao da je tu još od doba kada je Rodos bio pod Turcima: masivni prastari krevet, ogroman i oronuo kredenac, neki jadni stočić i prašnjavi tronožac. Sve toliko loše izgleda da sam srećna kada vidim da imitacija kupatila ima klozetsku šolju i prozorčić, iako nema tuš ni kadu.

Žena kaže da će mi odmah doneti posteljinu, nakon čega dodaje – izvinjavajući se – da ću morati unapred da platim. Pravda se pričom o prethodnom stanaru koji je tu živeo nekoliko nedelja i onda nestao bez traga ne plativši ništa. Kada mi promrmlja cenu prenoćišta, shvatam o čemu se tu radi. Prevarena sam, ali prevara se odnosi na preplaćenu smrdljivu sobu koju mi izdaju za jedno veče po ceni prenoćišta u pristojnom hotelu.

Svim srcem se nadam da je to poslednje neprijatno iznenađenje za večeras, i da se negde ne krije još skrivenih namera.

Plaćam pokušavajući da sakrijem da imam svežanj novčanica, koji sam neoprezno izvadila iz džepa. Žena izlazi na kratko da bi mi donela posteljinu, nakon čega odlazi i ostajem sama u sobi punoj mračnih uglova i još mračnijih misli.

Obavijaju me tišina, teskoba i strepnja. Ne znam da li mi preti veća opasnost od napasnika, lopova ili utvara, pa se plašim svega zajedno. Obezbeđujem ulazna vrata tako što priljubljujem sto i torbu uz njih, ali se pitam koliko će me to zaštititi od aveti krvave istorije srednjovekovnog grada.

Pri penjanju u sobu primetila sam niska vratašca preko puta mojih, i pitam se da li je iza njih kostur prethodnog stanara.

Spavanje je bilo nemoguće i iz drugih razloga osim mojih iracionalnih strahova: ne postoji mirišljava posteljina na svetu koja bi mogla ublažiti smrad ustajale buđi koji dolazi iz dušeka, a to svakako nisu mogle krpare koje sam dobila. Bacam u prašnjavi kredenac jastuk koji je takođe pun crnih tačkica i presavijam jaknu da mi posluži kao podglavlje. Pružam se na Frankenštajnov krevet komplet obučena sa patikama na nogama, držeći šiljatu turpijicu za nokte u desnoj ruci – koju planiram da iskoristim kao oružje u slučaju opasnosti.

Ležim kao na iglama, širom otvorenih očiju. Dišući tiho i pokušavajući da budem neprimetna, napeto osluškujem strepeći od svakog šuma.

Periode mrtve tišine smenjivali su čudni zvuci na koje sam se trzala kao riba na udici. Bila sam ubeđena da čujem kako se neko ili nešto penje uz stepenice, da zmije izlaze iz zidova a utvare iz vazduha, da će krevet, zajedno sa mnom na njemu, svakog trenutka početi da lebdi, da je kuća opkoljena lopovima koji samo čekaju da zaspim da bi krenuli u napad. Jedino što me je zaustavljalo da pobegnem glavom bez obzira bila je pomisao na jezivo puste ulice, i strah da ću zauvek nestati u njihovom mračnom lavirintu.

Stegnuta strahovima koji su mutirali, umnožavali se i širili, u toj teskobnoj sobici provela sam mučnu, jezivu noć. Hiljade užasa bacilo se na mene iz ogromnog, neprijateljskog sveta, koji me je u neravnopravnoj borbi mrvio.

Sama i suočena sa najstrašnijim sablastima moje podsvesti, doživela sam grananje straha do njegovih najtanjih vlakana. Upleteno među njima, krilo se nešto što nisam očekivala. Ne nešto mistično i avetinjsko, već nešto konkretno i ljudsko.

Krio se primalni strah svakog nezrelog i nesamostalnog ljudskog bića: strah od odgovornosti za sopstveni život. Odgovornosti koju sam do tada uspešno zaobilazila.

Mesto za život, topla večera, čisti peškiri, plaćanje računa, overa zdravstvene knjižice, sve to ne mogu više, kao do tada, da očekujem od nekog drugog. Ni od mame, ni od tate, ni od drugarice, druga ili dečka – već od mene same. Za nekoga ko je do dvadeset prve živeo parazitski u maminom pansionu ne hajući ni za šta osim za trenutni užitak, suočavanje sa tim bilo je jednako strašno kao suočavanje sa utvarama palih turskih i krstaških ratnika.

Tada to nisam svesno shvatala, ali moja odluka da ostanem na ostrvu bila je prvi korak koji sam napravila ka odrastanju i preuzimanju odgovornosti. Bolan i radikalan ali ujedno i neophodan, jer svi koraci koje sam do tada pravila išli su samo u suprotnom pravcu.

Ali neki podsvestan deo mene je to izgleda znao, i davio se u užasu prestravljen od veličine zadatka, i straha da mu nisam dorasla.

Krckanje, škripanje, čudni šumovi i moje trzanje trajali su cele noći, ali jedine utvare koje su me saletale bile su one iz moje glave. Krevet i vrata su te noći ostali na svom mestu.

Kada je svanulo upala sam u zgrčen i kratak san. Čim sam se probudila izletela sam napolje, željna jutra, vazduha, ljudi. Na dnevnoj svetlosti sve je izgledalo drugačije – kao da se preko noći poremećen svet vratio na svoje mesto. Kameni zidovi više ne izgledaju kao kapije podzemnog sveta, već kao cvećem i bršljenom ukrašen prizor iz bajke. Popločani putevi više nisu smrtonosni lavirint, već romantični puteljci koji pozivaju na istraživanje.

Ohrabrena ubrzavam korak osećajući kako mi se odlučnost vraća, i znam šta treba da radim.

Pažljivo zapisujem ime ulice koje pronalazim na tabli malo niže, jer drugačije ne bih umela da nađem sobu, u koju planiram da se vratim samo da bih pokupila stvari. Nakon malo lutanja pronalazim glavno šetalište starog grada u ulici Sokratus, gde je još uvek živo. Uz pomoć uslužnog radnika sa trafike na kojoj kupujem novine pronalazim nekoliko odgovarajućih oglasa za stan i odlazim na govornicu. Prvi je izdat, u drugom ne govore engleski, treći neće strance, a u ostalima se niko ne javlja.

Nemam ništa.

Moja odlučnost se topi i tonem u beznađe. Ponovo sam slaba i nesigurna, užasnuta pomišlju da ću provesti još jednu noć u kući strave. Pomišljam na najgore: da dignem ruke od svega, kupim kartu za povratak i da se podvijenog repa vratim u mamin pansion.

Teškim korakom vraćam se u Sokratus ulicu ne znajući šta da radim, kada mi se pričinjava da me neko zove. Znam da nema nikoga na ostrvu ko bi me mogao zvati, i iz crnila u kom sam pomišljam da počinju da mi se javljaju glasovi. Poziv se ponavlja ali ovaj put jasnije i okrećem se u njegovom pravcu, da bih ugledala dva velika, meni upućena osmeha, na dragim, poznatim licima.

Miki i Kobra, moji drugovi i kolege animatori zaglavili su se na Rodosu u tranzitu, čekajući vizu za Kipar. Preko leta smo se raštrkali po ostrvima i izgubili, i oni su mislili da sam ja u Beogradu, a ja da su oni na Kipru.

Bacam se u njihov zagrljaj kao spašeni davljenik i samo što ne počnem da grcam. Nakon što sam im ispričala moju horor priču odmah me vode do pansiona u kome odsedaju (i koji je u blizini ali ga ja naravno nisam primetila), i dogovaramo sa vlasnicom apartman za mene.

Odlazimo svi zajedno do moje sobe, i po njihovim zgroženim licima vidim da nisam preterala i da je ona stvarno jeziva, čak i na dnevnom svetlu. Uzimamo moje stvari i prenosimo ih u pansion, koji ima mirišljave jastučnice i pravo kupatilo.

Idućih nekoliko dana provodimo zajedno i tražimo stan za mene – rado bih ostala u pansionu ali je preskup da bih u njemu boravila na duže. Pronalazimo pristojnu garsonjeru u novom gradu u zgradi na kraju glavne ulice Mandraki, čiji je ulaz na dvadeset koraka od mora.

Sutradan nakon što smo obavili selidbu, viza za Kipar je spremna.

Pratim moje drugove na brod i glupiramo se i slikamo u luci. Tužna sam što odlaze, ali sam i zahvalna što su se tek tako pojavili i pružili mi oslonac u teškom trenutku. Pomogli su mi da isplivam i povratim odlučnost i snagu.

Ali dalje moram sama. Čeka me još utvara na borbu, još strahova na suočavanje.

Vraćam se u garsonjeru belih zidova čiji je jedini ukras kartonska palma u uglu, ali čistu i plaćenu za idućih 30 dana, spremna za novo poglavlje. Spremna za novi početak.

Sve što se desilo izmenilo je nešto u meni i pokrenulo novu emociju: nadu.

Nadu da mogu preokrenuti smer u kome ide moj život.

Nadu da mogu promeniti životne okolnosti.

Sopstvenim snagama.

*
*     *

Nakon što sam platila stan ostalo mi je još dovoljno novca da se prehranim dok ne krenu dnevnice sa zimskog posla koji je uskoro počinjao. Međutim, posao sam ubrzo izgubila a dnevnice nikada nisam ni primila. Kako sam se dalje snalazila pogledajte u priči: Kako preživeti zimu na ostrvu

Pročitajte ostale strvske priče ovde.

Prijavite se na mejling listu bloga Talassi:

Slika: Paul McMillan

Join the conversation! 2 Comments

  1. Ukoliko nekada napises knjigu, ja cu biti prvi kupac :).
    Mogu samo da zamislim kako ti je bilo. Sto bi rekli, vise srece nego pamet. Ali, bila je to i velika skola za dalje. Nastavak jedva cekam :).

    Reply
    • Držaću te za reč! O da, u tom periodu sam imala više, mnogo više sreće nego pameti… I jedina škola iz koje nisam mogla da pobegnem 🙂 Hvala na komentaru, biće uskoro fresko pragma 😀

      Reply

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Category

Pričanje priča, Život u Grčkoj

Tags

, , , , , , , ,