Život je čudna stvar. Isporučuje se bez da je bio poručen, bez instrukcija i uputstva za upotrebu. Kao tajanstveni poklon čiju svrhu treba da otkrijemo, zagonetka koju treba da rešimo.

Negde u hodu pritisnuti teškoćom zadatka, ili jednostavno lenji, dižemo ruke od potrage, i umesto da lutamo i otkrivamo, biramo da znamo. Biramo sigurnost i predvidivost. Biramo iluziju.

U knjizi izazovnih ideja „Crni Labud“, autor Nasim Nikolas Taleb  iznosi teoriju da našim svetom dominira ekstremno, nepoznato i veoma neočekivano, dok mi provodimo vreme u praznim pričama fokusirani na poznato i na ponavljajuće.

On deli našu percepciju sveta na Osrednjistan i Ekstremistan, gde je Osrednjistan tamo gde vlada tiranija kolektivnog, rutine, očiglednog i predvidivog. Dok je Ekstremistan mesto u kome smo potčinjeni tiraniji singularnog, slučajnog, neviđenog i nepredvidivog; mesto koje mislimo da ne postoji jer nam naše dosadašnje iskustvo nije ukazalo na njega. Odakle dolaze neočekivani događaji koji izazivaju tektonske promene dugoročnih posledica na ličnom i kolektivnom nivou.

Zašto se uporno bavimo detaljima a ne mogućim značajnim i kurpnim događajima, uprkos očiglednim dokazima o njihovom ogromnom uticaju? I ako sledite moju argumentaciju, zašto čitanje novina umanjuje vaše poznavanje sveta?
Crni Labud, Nasim Nikolas Taleb

Teorija koja se može primeniti i na naše živote. U jednom trenutku živimo u Osrednjistanu u kome se stvari odvijaju po predvidivom šablonu, i sutra je isto kao juče. Sve do jednog trenutka, kada bivamo izbačeni u Ekstremistan krupnim događajem koji raznosi predvidivost u paramparčad, i sutra postaje očekivanjima neispisana strana.

Uvereni da živimo u predvidivom Osrednjistanu, u stvari smo zabludeli stanovnici violentnog i nepredvidivog Ekstremistana, nesvesni sopstvene zablude.

Neizvesnost je mesto u kome ne volimo da obitavamo. Iz nje ne možemo da vidimo dalje od sadašnjeg trenutka, što nas plaši i odbija. Mi ljudi želimo da znamo šta nam se dešava –  ili bar da mislimo da znamo. Želimo da pravimo planove i da kontrolišemo budućnost. Želimo dugoročne garancije i overene ugovore. Želimo izvesnost i sigurnost.

Ali ma koliko se mi pravili da nije tako, neizvesnost je sigurna i predvidiva. Na individualnom i na kolektivnom nivou.

Umesto da je se plašimo možemo pokušati da je osetimo.

Možemo pokušati da je doživimo.

Iako nam od nje krv teče brže i srce kuca jače.

To što je nešto neočekivano i nepoznato ne znači da je loše.

Nekada je baš to ono što nam treba.

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Category

Nemiri

Tags

, , , ,