Promene

Nekada je brza i iznenadna. Nekada je lagana i postepena. Nekada je spora i neprimetna, a nekada silovita i ruši nam sve. Ali uvek je izvesna.

Promena

Nekada je promena bila neodvojiv deo mog života. Menjala sam okruženje i mesto boravka, poslove, profesije, interesovanja, želje i snove. Novi ljudi dolazili su u moj život a stari su odlazili, nove ideje, knjige i saznanja menjali su mi uverenja i percepciju. Sveopšta nepostojanost bila je moja jedina konstanta.

A onda je došao period stabilnosti.

Trajao je dovoljno dugo da me nauči temeljnosti i disciplini, sužavanju fokusa i zadržavanju pažnje. Trajao je dovoljno dugo da donese postojanost i staloženost. Sve dok nije došlo vreme za novi preokret.

Želela sam je. Planirala sam je. Pripremala sam se za nju. Ali kada je promena došla, uzdrmala je moj život iz korena.

Imala sam dobru poziciju, stabilno radno okruženje i slobodu za samostalno donošenje odluka. Mukotrpnim dugogodišnjim radom ostvarila sam rezultate, stekla dragocena znanja i poštovanje u branši. Rukovala sam pravim budžetom, imala sam sjajan tim i bila sam deo velikog međunarodnog kolektiva.

A onda sam napustila sve to i krenula od nule.

I nisam to uradila iz hrabrosti, već iz straha.

Posmatrajući ljude sa kojima sam sarađivala i koji su dugo radili na istim ili sličnim pozicijama, videla sam nešto uznemirujuće. Videla sam kako im želja za učenjem isparava, kako im znanje zastareva a mozak usporava. Jednom radoznali i ambiciozni profesionalci željni novih izazova, omekšani benefitima i okrnjeni rutinom, postajali su inertni i bezvoljni. Godinama ponavljajući iste zadatke i iste misli, sužavali su se i ograničavali. Prestali su da postavljaju pitanja, opirali su se novinama i začaurili su se u svojoj poziciji, ne primećujući kako ih vreme prevazilazi.

To što sam videla uteralo mi je strah u kosti.

Oni su bili ogledalo u kome sam videla eroziju i u meni. Moja pokretačka energija – jednom bujica – postala je barica. Moja motivacija se topila, dobre ideje javljale su se sve ređe, neuzbudljivi dani sa već viđenim scenarijom su se ređali. Rutina me je gutala.

Ostala je samo predvidiva sigurnost koja je žuljala kao premala cipela, koju sam nosila samo da ne bih išla bosa.

Stari kliše da je lako rizikovati kada nemate šta da izgubite, ima smisla. Teže je rizikovati kada imate šta da izgubite, kada je ulog povišen, kada ste iskusniji i mudriji. Ali je i neophodnije.

Sigurno i stabilno radno okruženje bez stalnih izazova u načinu razmišljanja, bez učenja i savladavanja novih veština, na duge staze je profesionalno samoubistvo. Predugo ostajanje u mestu donosi zaborav na to da ste želeli da stignete mnogo dalje. Donosi to da se grčevito držimo za poznato i sigurno, prestrašeni od toga da ga ne izgubimo.

Tada dopuštamo strahu da donosi odluke umesto nas. Tada gubimo korak sa svetom.

Prepustiti se strahu od neizvesnosti znači odupirati se struji života, znači da ništa ne može da teče. Blokiranje toka blokira sam život jer živeti znači lutati, pokušavati, rizikovati, gubiti, dobijati, ne znati. A ne gurati predvidivo po petogodišnjem planu i imati sve odgovore.

Bilo bi lepo kada bih mogla da zaključim inspirativnom pričom o mom vrtoglavom uspehu u samostalnim vodama, uz naravoučenije da se rizik isplati.

Nažalost to nije slučaj.

Moja tranzicija ne ide glatko. Lutam, eksperimentišem i improvizujem; isprobavam razne ideje, istražujem razne mogućnosti. Opijena sam odsustvom strukture, hijerarhije, pravila i korporativnih politika.

Napravila sam skok u nepoznato ne znajući gde ću se dočekati. U letu, smenjuju se strahovi i euforije.

Što je zastrašujuće i užasavajuće.

Što je moćno i oslobađajuće.

Novi početak je nulta tačka, mesto u kome je sve novo, u kome prethodna iskustva ne znače ništa. Okolnosti i pravila su drugačija i nepoznata, i tek treba da ih otkrijemo. Nesputan očekivanjima, naš mozak se vraća u svoje prirodno stanje plastičnosti, stanje u kome se uvek menja, preoblikuje i transformiše.

Sada kada sam ponovo u bujici, pitam se kako sam ikada mogla biti negde drugde.

Možete bežati od nje. Možete izgraditi iluziju sigurnosti čvrstu kao beton i oko nje podizati ograde i kopati rovove. Možete popuniti svoj život toliko gusto da pukotina nema gde da se pojavi. Ali samo ćete je sakriti njen začetak i primetiti je tek kada počne da ruši vaš svet.

Promena će doći. Hteli je mi ili ne.

Najbolje što možemo da uradimo je da joj krenemo u susret.

*      *
*

Slika: Ushio Shinohara, “Doll Festival”

Join the conversation! 3 Comments

  1. Hvala Ana,odavno se niste javili.Mnogo sam tuzan,pre deset dana mi je umrla majka.Nastradala je nesrecno,bila je stara,ali je ipak bila moja majka.Nisam znao da ce toliko da boli.Krenu suze ponekada,iako ni ja vise nisam mlad.Tek sada vidim da to nije povezano sa godinama.Sve one moje molitve za njeno zdravlje koje sam izrekao prilikom dva moja boravka u Hilandaru,nisu pomogle.Jednostavno mi se srce cepa.Samo se nadam da ce vreme uciniti svoje i bar malo ublaziti bol.Pozdrav.

    Reply
    • Zorane, strašno, strašno mi je žao zbog vašeg gubitka. Volela bih kada bih mogla da vam pružim reči utehe… I sama sam skoro iskusila gubitak i doživela bol. Vreme stvarno čini svoje, bol i njegov intenzitet se vremenom umiruju, ali nema prečice… Plačite, tugujte, imate pravo na to, izgubili ste jednu od najvažnijih osoba u životu i to je strašno teško. Podrška bliskih ljudi znači puno u ovakvim situacijama, pogotovo u početku, ali mislim da na kraju moramo da se suočimo sa bolom sami, i da se probijemo kroz njega. Mislim da onda postajemo jači i svesniji. Još jednom, strašno mi je žao zbog vaše mame, osećam vašu tugu i ne znam šta bih vam rekla što bi vam pomoglo i što bi vas utešilo… Znajte samo da niste sami, da se i drugi ljudi nose sa gubicima koji ih bole i da je svet pun tuge, ali i da se novi dan rađa svakog jutra čekajući nas da izađemo iz mraka, i da ponovo stanemo na svetlo.

      Reply

Leave a Reply to Ana Casic Cancel reply

Your email address will not be published.

Category

Nemiri

Tags

, , , , , , ,