
Kada je oko nas sve nesigurno i neizvesno, kada ne znamo gde idemo, šta radimo i šta nas očekuje. Kada prolazimo kroz krupne promene, kada je budućnost neispisana planovima i očekivanjima, kada ne vidimo dalje od idućeg koraka. Kada se krećemo nepoznatim predelima i po neosvetljenom putu, ne znajući gde će nas odvesti. Tada se plašimo.

Periode mrtve tišine smenjivali su čudni zvuci na koje sam se trzala kao riba na udici. Bila sam ubeđena da čujem kako se neko ili nešto penje uz stepenice, da zmije izlaze iz zidova a utvare iz vazduha, da će krevet, zajedno sa mnom na njemu, svakog trenutka početi da lebdi, da je kuća opkoljena lopovima koji samo čekaju da zaspim da bi krenuli u napad. Jedino što me je zaustavljalo da pobegnem glavom bez obzira bila je pomisao na jezivo puste ulice, i strah da ću zauvek nestati u njihovom mračnom lavirintu.