Devojcica_hoce_kako_ona_hoce
January 31, 2018

Ja hoću kako ja hoću

Negde oko šeste godine, moji su me odveli u halu Pionir i upisali u školu klizanja. Sećam se rumenih obraza, crvenih nosova i čupavih ćubica na vrhovima zimskih kapa. I ogromnog ledenog prostranstva koje je sveže izglađeno čekalo da poletimo po njemu.

Ali trener nas nije učio kako da letimo. Umesto toga, insistirao je da pravimo ravnomerne korake po ledu klizeći prvo jednom pa drugom nogom. Uz svo saplitanje i padanje u grupi, kretali smo se trapavo i sporo kao pačići na suvom.

Meni se to nikako nije dopadalo. Dosađivala sam se, nervirao me je spor tempo i trenereva pravila bila su mi glupa. Zato sam napustila grupu i probala nešto zanimljivije: zatrčala bih se na klizaljkama po ledu koliko sam brže mogla, a onda bih se pustila.

O, kako mi se to dopadalo!

Letela bih po ledu kao kometa, jurila oslobođena ograničenja. Kada su odrasli pokušali da mi objasne da je to pogrešan način i da treba da se vratim u pačiju školu i naučim ispravan način, moj odgovor je bio ‘Ja hoću kako ja hoću’, i nastavila bih da trčim po ledu.

Moja veza sa pravilima bila je problematična od malena. Još od tada sam osećala kanone takotrebizma kao neprirodne i pogrešno postavljene temelje društva, koji guše život i slobodu.

Ravnougle klupe, koje su zarobljavale decu i ispijale im maštu, radost i radoznalost, bile su njihovi rani stražari. Nisam nikako mogla da se uklopim u njih, kao ni u školski program koji je uspevao da kremira čak i neizmerno zanimljive teme kao što su geografija i istorija, i izbaci ih iz svoje mašine pred učenike sive i hladne kao pepeo.

Kao dete sam imala neki neodređeni osećaj da je tako, danas znam da je tačno tako: ne postoji samo jedan pravi način da se uči geografija, jede supa, skuva pasulj, proslavi praznik, podižu deca, bude duhovan, crta, piše, peva, kliza, uči, radi i živi. Ne postoji jedan način za sve. Postoji onoliko načina koliko je ideja, smelosti, razigranosti, volje za isprobavanjem novih stvari.

Ovaj stav nije proizvod misaonog procesa ili logičkog rasuđivanja. To je nešto što dolazi iz one druge, intuitivne strane mozga. To je osećaj koji se javlja u dubini, snažan emotivni impuls koji traži svoj jedinstven izražaj. Osećaj koji nagoveštava otisak autentične ličnosti.

Koji mi govori da ako želim da stavim kurkumu u prebranac i cveklu u kolač, i promenim posao i profesiju i šljapkam po barama i imam sve različite tanjire i jedem u krevetu, da je to ispravno.

Iako sam ostavila iza mene dečju samovolju, pubertetski bunt i mladalački narcizam, poriv za rađenjem stvari na svoj način je ostao. Na moju sreću, taj poriv je prerastao nekadašnji destruktivni nagon za violentnim buntom. Sazrevanje je donelo sposobnost za pravljenje kompromisa i odabir bitki. Nisu mi sva pravila mrska. Na primer, kada se igra šah ili basket, igram po pravilima i to mi ne smeta. Ali kada se radi o pisanju, uređivanju stana, kuvanju, veri/nerveri i drugim ličnim izborima, tu ne želim nikakva pravila.

Iako sam brzo napustila školu klizanja, nastavila sam da idem u halu Pionir i klizam u slobodnim terminima. U nekom trenutku sam naučila da klizam i „ispravno“. Ali još tada sam znala da to nije jedini način.

Koraci koje su drugi isplanirali, ma kakvi autoriteti oni bili, mogu nas odvesti samo u iste ravne predele iz kojih smo krenuli. Tamo gde je sve poznato, parcelisano i kategorisano.Tamo gde nema padova, ali ni uspona.

Nekada, neophodno je zatrčati se, pustiti se i prepustiti se.

Osetiti strah.

Osetiti slobodu.

Pasti.

Ustati.

Nastaviti.

Probiti led.

 

Crtež: Just like brothers, Barefoot books

Join the conversation! 1 Comment

  1. Ana, odabrala si pravi naslov za svoj zapis. Ponekad je naslov toliko asocijativan i širok da otvara zasebnu priču. Možda bi “Ja hoću kako ja hoću” mogao da bude nadnaslov za mnoge tvoje priče. (Ovo ne znači da ti savetujem da tvoja sledeća priča ima samo naslov, bez teksta.)
    Ovo sa klizanjem je baš zanimljivo, prvi put sam saznao da klizanje može da bude i karakterna osobina. Možda si zaboravila da “slobodni let” po ledu ponekad završi bliskim susretom lica i leda, ali se ustane, uz ono “nije to ništa”. I to je deo jačanja karaktera i samosvojnosti.
    Sve teče!

    Reply

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Category

Nemiri, Promene

Tags

, , , , , ,