Zrelost i radost
December 31, 2016

Zrelost i radost

Kada sam bila mala, mislila sam da zrelost znači dosadu, uštogljenost i loš ukus. Izgledalo mi je kao da ona podrazumeva namršten i nemaštovit život, lišen zabave i igre, lišen smisla. Trebalo je da proživim razne krajnosti, zalutam više puta i prođem kroz različite životne faze da bih shvatila da nisam bila u pravu. Zrelost je nešto drugo.

Deca i mladi intuitivno prepoznaju licemerje sveta odraslih. Otvoreni i bez izgrađenih odbrana i bedema, osećaju pretvaranje i neautentičnost koji prate živote ljudi oko njih. Tada i nailaze na prvu dilemu sazrevanja i biraju između dva puta: da se opiru i da se pobune u pokušaju da postanu stvarni i svoji, rizikujući da suprotstavljajući se autoritetu odraslih izgube svoje mesto u svetu; drugi je da prihvate situaciju takvu kakva jeste i da se prilagode postajući kopije svojih roditelja, rizikujući da izgube sebe.

Moj put bio je bunt. Bunt protiv škole i licemernih nastavnika i profesora, protiv monotonog posla u državnoj firmi, radnog staža i socijalnog, sterilnih kuća-muzeja u kojima je zabranjeno disanje i ukrasnih porcelanskih posuda. Protiv simbola lažnog, suprotno naelektrisanog sveta odraslih sa kojim sam se sudarala i u kome nisam želela da živim. Prihvatiti takvu zrelost delovalo mi je kao najgora kazna i skretanje u stranu sa šina njene predodređenosti bio je jedini izlaz. Ali tada nisam znala da nije zrelost ono od čega želim da pobegnem; ono od čega sam bežala bio je put koji sam osećala potpuno pogrešnim: život bez radosti u predodređenim ulogama; ograničen život u okviru nametnutih normi, lišen spontanosti i slobode.

Priroda mog bunta bila je destruktivna, ali on nije uvek takav. Bunt može biti i konstruktivan i može usmeriti mladu osobu na put plodnog samoistraživanja i građenja nezavisnog karaktera. Mislim da se u takvom trenutku po prvi put aktivira klica zrelosti, koja niče iz hrabrosti mlade osobe da samostalno razmišlja, odbacujući spremne odgovore i tražeći svoje.

Zrelost nema veze sa formom, manirima i godinama. Nema veze sa propisima takotrebizma, ni sa imidžom ozbiljne osobe. Njeni simboli nisu, na sreću, stegnute usne, namršteno čelo, uštogljena odeća i autorativno imitiranje sveznalosti.

Njeni stvarni predstavnici su hrabrost da se bude svoj i svoja uprkos pritisku okoline da postanemo neko drugi, odgovornost prema sebi i drugima, nezavisno razmišljanje; suočavanje sa svojom tamnom stranom, preispitivanje svega i građenje sopstvenih pogleda na svet, nasuprot uobičajenom skrivanju iza bezbednog skloništa nasleđenih uverenja i misli.

Zrelost znači hrabrost da priznamo sopstvene slabosti i greške, hrabrost da budemo otvoreni, da se izlažemo, da rizikujemo i da se menjamo. Da se suočimo na otvorenom sa bolom, strahom i egzistencijalnim sumnjama. Da sanjamo sopstvene snove, da se borimo za ono što stvarno želimo, da naučimo da dajemo i da volimo. A da li ćemo to raditi ulickani ili čupavi, u odelima, trenerkama ili kupaćim kostimima, pitanje je forme, ne suštine.

Možemo biti, u isto vreme, dosledni i opušteni, odgovorni i nasmejani, odrasli i razigrani.

Možemo odustati od insistiranja na načinu života koji nas približava društvenom proseku a udaljava nas od nas samih.

Možemo prestati da se pretvaramo i skrivamo, možemo pokušati da budemo svoji.

Tada se u našim životima otvara jedan novi put.

Put na kome se sreću zrelost i radost.

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Category

Nemiri

Tags

, ,