
Ono što je unutra hoće napolje. Ono što je potisnuto hoće da se oslobodi. Ono što je skriveno, hoće da se otkrije.
„Samo ja postojim”, rekao je jedan poseban pisac. Znam šta je mislio. Nekada mi se čini da je svet samo produžetak mene. Da je ono što se dešava u meni sve što se dešava. Da svet postoji samo iz mene, kroz mene, zbog mene.
Naravno, sve je to njegova igra. Usamljenog monarha kome je nemoguće da izađe izvan granica sebe i svog postojanja. Igra ljudskog uma. Continue reading

Vidljivi internet skladišti preko bilion sajtova i IP adresa. Njegova veličina meri se terabajtima, petobajtima, eksobajtima, i čudovišno ogromnim zetabajtima. Ali on je samo površinski delić celokupne mreže. Ispod njega, nevidljive u senci, leže masivne količine podataka neindeksirane od internet pretraživača.
Skrivene u dubokoj mreži, ove nesagledive površine veće su stotinama puta od njenog vidljivog dela.

Vidiš psa koji neutešno laje jer je žedan, gladan i sam. Sam na nezaklonjenoj terasi, po suncu i po kiši.
Vidiš pregaženu mačku i automobil koji nastavlja dalje.
Vidiš bezdomnog čoveka zgrčenog na mermernom pločniku ispred pozlaćenog izloga.
Vidiš kako ljudi skreću pogled, okreću glavu, gaze dalje. Nedodirljivo, samoživo, odsečeno.
Vidiš da živiš u svetu koji rastura krhko, zlostavlja slabo, grabi što više može za sebe, samo za sebe.

Iako sam bila radoznalo dete koje je gutalo knjige i volelo da uči, Drugu ekonomsku školu u Beogradu napustila sam u šesnaestoj godini. U školu se više nisam vratila i većinu stvari koje danas znam naučila sam kroz iskustvo, od neformalnih učitelja i mentora, i uz pomoć interneta.
Jednim od onih životnih paradoksa, danas radim sa obrazovnim proizvodima i istražujem i pišem o korišćenju novih tehnologija u formalnom i neformalnom obrazovanju.

Mi ljudi jednostavno ne znamo kako da se nosi sa emocijama. Zbog toga ih isključujemo, krijemo u podrume i pećine, i živimo
negde na površini. Krijemo stvarne sebe i projektujemo imitaciju. Pokušavamo da uverimo sebe i svet da smo stvarni.
A nismo.
Duboko smo zakopani, tamo negde sa skrivenim bolovima i stidovima, tamo negde sa neproživljeni delovima sebe koje smo odbacili, prestrašeni od njihovog eksplozivnog potencijala, prestrašeni od njihove istinitosti, ogoljenosti i sirove snage.

Negde oko šeste godine, moji su me odveli u halu Pionir i upisali u školu klizanja. Sećam se rumenih obraza, crvenih nosova i čupavih ćubica na vrhovima zimskih kapa. I ogromnog ledenog prostranstva koje je sveže očišćeno i izglađeno čekalo da poletimo po njemu.
Ali trener nas nije učio kako da letimo. Umesto toga, insistirao je da pravimo ravnomerne korake po ledu klizeći prvo jednom pa drugom nogom. Uz svo saplitanje i padanje u grupi, kretali smo se trapavo i sporo kao pačići na suvom.
Meni se to nikako nije dopadalo.

Kada je oko nas sve nesigurno i neizvesno, kada ne znamo gde idemo, šta radimo i šta nas očekuje. Kada prolazimo kroz krupne promene, kada je budućnost neispisana planovima i očekivanjima, kada ne vidimo dalje od idućeg koraka. Kada se krećemo nepoznatim predelima i po neosvetljenom putu, ne znajući gde će nas odvesti. Tada se plašimo.

Zamislite sport u kome se brzi takmiče protiv sporih, slabi protiv jakih. Sport u kome se nadmeću laki protiv teških, mladi protiv starih, siti protiv gladnih. U kome jedni startuju sa jakim timom podrške na odličnim pozicijama, a drugi na lošim i prepušteni sami sebi. A onda svi trče i takmiče se na istom terenu i po istim pravilima. Takav sport postoji i zove se život.

Ponikla sam iz haosa. Njegova dekadenca zahvatila me je od ranog doba. Patogen na drvetu mog života, usmeravao me u pogrešnim pravcima, vukao u samodestruktivnost.
Dugo mu se nisam suprotstavljala. Gubila sam se u njegovoj lepljivoj magli, punoj nezapočetih bitki i preranih poraza. Njegova volja me je obavijala, vezivala i potčinjavala. Susret haosa i mene završavao se na jedan način: njegovim trijumfom, mojom predajom.

Kada sam bila mala, mislila sam da zrelost znači dosadu, uštogljenost i loš ukus. Izgledalo mi je kao da ona podrazumeva namršten i nemaštovit život, lišen zabave i igre, lišen smisla. Trebalo je da proživim razne krajnosti, zalutam više puta i prođem kroz različite životne faze da bih shvatila da nisam bila u pravu. Zrelost je nešto drugo.
Jurimo kroz život kao da ćemo živeti beskonačno. Kao da će naša tela biti zauvek jaka, naša čula otvorena, naš um oštar. Kao da će nas sadašnji trenutak zauvek čekati. Usisani onim što će se desiti sutra ili onim što se desilo juče, promiče nam ono što se dešava danas, ono što se dešava sada. Continue reading