Delikventske priče

Dok sam bazala po kraju te noći, prijelo mi se nešto slatko. Sve je bilo zatvoreno, a nisam imala ni kintu. Na uglu je bila poslastičarnica u čijem je izlogu bilo brdo šampita. Trotoar ispred poslastičarnice bio je sav izburgijan, sa komadima asfalta razbacanim okolo. Što da ne, pomislila sam. Podigla sam jednu od kamenica, i bacila je na izlog poslastičarnice.

Staklo se razletelo kroz noć zvečeći. Kamenčuga je napravila rupu dovoljno veliku da kroz nju izvučem pleh šampita. Odnela sam ga kući, pojela dve šampite, i srećno zaspala. Mami sam sutradan rekla ih je napravila Anitina baka. Šampite su se posle nedeljama vukle po frižideru, ali sam im se radovala kad god ih vidim jer su me podsećale na moj podvig.

Iako sam obila samo sirotinjsku poslastičarnicu na Karaburmi i digla par kolača, adrenalin me je udario kao da sam uradila banku. Jer to je bio cilj: uraditi se adrenalinom, ugasiti unutrašnju vatru, uzvratiti udarac. Vratiti zub za zub.

Naravno da želim da budem urađena. Ko još može da bude strejt i podnese svo to ljigavo pretvaranje i šugavu imitaciju normalnosti svuda okolo!?

Skoro sam bila pozvana u kancelariju direktora moje škole. Direktor druge ekonomske škole, te 1992 školske godine, bio je gnusni lik sa debelim, dlakavim prstima, čiji je ćelavi skalp okruživalo nešto malo masne crne kose. Taj ljigavi smrad je pustio nafrakanu majku neke kokoške iz škole, koja se kresala na Bežanijskom stadionu sa tuđim dečkom, da me izvređa i ošamari. A kada sam pokušala da se branim, nadneo se nad mene, nadrkan kao punjeni kobac, i stegnuo mi zglobove svojim debelim prstima. Preteći mi kao ulični nasilnik drmusao mi je ruke i unosio mi se u lice svojim smrdljivim dahom. Posle još malo bulingovanja, izbacio me je iz kancelarije. Zglobovi su mi bili plavi idućih nedelju dana.  

Recite mi da su naduveni ćurani u odelima koji smrde iza vrata sa titulom ispravni ljudi, i reći ću vam da odjebete. Možda oni drže pozicije moći i određuju pravila, ali pravda je na mojoj strani. Ja to znam, i ti to znaš. Svi to znaju. Možete da se pretvarate i snebivate i branite vaš bolesni sistem u kome se jači iživljavaju nad slabijima iza zatvorenih vrata. Sistem koji štiti šamarače devojčica.

Vaš radni staž i penziono osiguranje, vaši bonovi i markice, vaše pečeno meso i krompir. Vaše knjige na metar, misli na meru i papagajska filosofija. Vaše laži kojima lažete sebe, imitacije ličnosti i imitacija života.

Ali recite dragička. Možda su vaši mozgovi isuviše utrnuli da biste videli van vašeg takotrebizma. Ali vašoj deci nisu. Njihovi snovi su vaše noćne more. Njihova strast je opozit vašoj inhibiranosti, njihova srčanost je protivotrov vašem kukavičluku. Njihova snaga je antipod vašoj slabosti.

Oni su ti na kojima se slamaju vaši propusti, kukavičluci, lenjost. Sve one niskosti i nepravde koje ste napravili, pretvarajući se ostatak života da se ništa nije desilo. Sva pitanja koja niste postavili, sva nebulozna pravila koja niste doveli u pitanje, svi propusti sistema koji ste svojim postojanjem nahranili. Sve one bitke od kojih ste se sakrili, vaša deca biju.

Ne pitajte se zašto se bunimo, preispitujemo i opiremo, zašto lomimo i besnimo. Pitajte se zašto vi to niste uradili.

Malo posle događaja u direktorovoj kancelariji, napustila sam školu.

Imala sam šesnaest godina.

 

Grafika: Aart-Jan Venema

 

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Category

Delinkventske priče

Tags

, , , ,