Ostrvo sunca tonulo je u mrak

Ispred zgrade koja treba da bude moj novi dom na Rodosu, stojim držeći ukrasnu kartonsku palmu čija me krošnja nadvisuje, i čekam. Sva moja imovina je na trotoaru pored mene, spakovana u veliku crvenu torbu i par kesa.

Vlasnik iznajmljenog stana u koji treba da se uselim, i koji je trebalo da mi donese ključeve, nije se pojavio u dogovoreno vreme. Pet sati kasnije, još uvek ga nema. Telefon mu je isključen, ne znam gde živi i nemam način da dođem do njega.

Što ne bi bio toliki problem kada bih noćas imala negde drugde da prespavam, kada bih poznavala bar jednu osobu na ostrvu koja mi može pomoći.

Tog dana iselila sam se iz hotela u kom sam do tada živela kao deo osoblja, i koji se zatvarao zbog kraja sezone. Ostali članovi animatorskog tima uveliko su odleteli u svoje Belgije, Francuske i Nemačke, vrativši se svojim uređenim zemljama punim mogućnosti za dobre poslove i dobre živote.

Jedino što mene čeka ako bih se vratila kući je crveni pečat u pasošu sa zabranom ulaska u Grčku, i povratak zemlji u raspadu i besciljnom životu u toksičnom Beogradu devedesetih. Svesna da je ostanak na ostrvu sunca moja šansa da se izvučem iz mraka, prigrlila sam prvu ponuđenu priliku – posao preko zime u baru kluba Paradiso.

Dva menadžera kluba, sa očima koje su se malo preterano caklile i osmesima koji su se malo previše ukočeno širili, uverili su me da će mi pomoći u traženju stana, na šta sam se ja naivno oslonila.

Zatvaranje hotela i dan kada sam morala da ga napustim su se približavali, ali menadžeri me još uvek nisu zvali kao što je bio dogovor, niti su se javljali na moje sve učestalije pozive. Kada bih se dovezla na iznajmljenom motoru iz mesta Jalisos – gde je bio moj hotel do kafića Harley Davidson u gradu Rodosu u kom su se okupljali, da ih podsetim na obećanu pomoć, odjednom bi počeli da se javljaju na telefone koji su neprestano zvonili govoreći mi da sačekam, a u idućem trenutku bi mi vikali „avrio” iz svojih džipova.

„Avrio” je bila prva reč koju sam naučila na grčkom – što znači sutra, ali je u ovom kontekstu značilo malo sutra.

To sam shvatila tek tri dana pred zatvaranje hotela, i u poslednjem trenutku obratila sam se za pomoć ljubaznoj hotelskoj recepcionerki, koja mi je pomogla da dešifrujem oglase na grčkom. Garsonjera koju sam pronašla bila je pristojna i jeftina i blizu centra Rodosa, a vlasnik je govorio engleski i dogovorili smo se oko cene i datuma useljenja.

Poslednjeg dana u hotelu spakovala sam moje krpice i pozdravila se sa preostalim kolegama lokalcima, koji su čekali mini bus da ih odveze u luku odakle su putovali svojim kućama na kopnu. Usput sam „pozajmila” dekorativnu kartonsku palmu iz animatorske kancelarije, koju sam merkala cele sezone.

Potrpala sam sve što sam imala u taksi i dala vozaču papirić sa adresom na kojoj je po dogovoru trebalo da me čekaju ključevi mog novog doma. I onda se vlasnik stana nije pojavio sa ključevima, a ja nisam znala gde ću te noći da prespavam.

Ulazna vrata zgrade bila su zaključana – apartmani su se leti izdavali turistima a zimi su bili privremeno boravište za one koji ostaju posle sezone, i očigledno je trebalo da ja budem prva stanarka. Okolo su bili uglavnom zatvoreni hoteli i restorani, i tek poneka stambena zgrada. Zakucala sam na par komšijskih vrata, ali niko od stanara, zbunjenih mojom uspaničenom pojavom i neznanjem grčkog, nije znao da mi kaže kako da pronađem vlasnika.

Šesti sat čekanja doneo je suton i spoznaju da se čovek neće pojaviti, i da moram nešto da preduzmem. Na sreću nisam ništa unapred platila i imala sam veći deo poslednje animatorske plate, jedinu te sezone koju nisam spiskala tri dana po njenom primanju.

Džip-menadžeri mi se naravno nisu javljali ma koliko ih ja zvala, i nemajući kome da se obratim za pomoć ponela sam torbu, kese i kartonsku palmu, i vukući ih krenula u nasumičnom pravcu tražeći prenoćište.

Među zidinama starog grada

Hoteli i apartmani za izdavanje su svuda okolo, ali svi su zatvoreni. Ulazim u par radnji da pitam prodavačice da li znaju gde mogu pronaći sobu, od kojih dobijam samo negativne odgovore. Ulicama još uvek prolaze ljudi i automobili i osećam se bezbedno, ali znam da će ih, kako prolazi veče, biti sve manje.

Od naizgled utešne pomisli da uvek mogu otići u policiju obuzima me nova teskoba, jer znam da mi moja još u julu istekla viza može obezbediti prenoćište – ali u pritvoru.

Nastavljam dalje sve nemirnija, plašeći se sada i patrole kojoj mogu biti sumnjiva i koja mi može zatražiti papire. Put me navodi na kapiju starog grada kroz koju, istegljenih ruku i uverena da mi je imigraciona policija za petama, prolazim, nadajući se da ću iza srednjovekovnih zidina pronaći sigurno sklonište. Ali zaboravljam da je sveopšta post-sezonska transformacija ostrva zahvatila sve njegove delove, i u starom gradu zatičem neočekivanu promenu atmosfere.

Da sam znala šta će me u njemu sačekati, radije bih prespavala na ulici ili u pritvoru.

Leti živo i puno ljudi, smeha i nazdravljanja, stari grad je sada potpuno drugačije mesto. Turista više nigde nema – njihovo mesto zauzele su mačke koje se tiho kreću uskim kaldrmama i čije oči sevaju iz mračnih uglova. Srednjovekovne zidine koje pod letnjim suncem deluju velelepno i romantično, u zimskom sumraku uvlače sve u senku koja odiše neodređenom zebnjom. Sveprisutan miris vlage i skučenost dopunjuju učmalu atmosferu apatije i nespokoja.

Ljudi u potkošuljama sede na ulicama preuskim da bi kroz njih prolazili automobili, u plastičnim stolicama izbačenim ispred vrata zbijenih kuća. Deca trčkaraju okolo, a njihova hitrina i čilost odudaraju od beživotne, memljive atmosfere mesta.

Prilazim jednoj takvoj grupici, i plašljivo pitam da li znaju gde u blizini mogu naći apartman. Neko nabada engleski i sporazumevamo se – razumem iz odgovora „Apartmen, jes, aj nou, aj kol” da poznaju nekoga i da će mi pomoći, i odjednom je moja torbetina laka kao pero i mojim krvotokom se razliva olakšanje. Ali da sam imala ideju o tome gde će me sve to odvesti, zadržala bih suze zahvalnice.

Ubrzo se pojavljuje mršav čovek koji dolazi do mene, bez reči hvata moju torbu i kreće negde. Zaustavljam ga povikom, ali mi on ne spuštajući torbu govori „Apartmen, apartmen” i to ponavlja nekoliko puta pokazujući mi rukom da ga pratim. Neodlučno se okrećem ka ljudima koji sede, koji mi odobravajućim tonom viču „Go, go!”.

Klimam glavom, uzimam kese i palmu, i krećem za čovekom i mojom crvenom torbom, nadajući se najboljem.

Prolazimo pored starih kuća priljubljenih jedna uz drugu, koje mi sve izgledaju isto. Nakon nekoliko skretanja i vrludanja uskim uličicama, nemam pojma gde sam.

Moj stanodavac ide brzim tempom ne govoreći ništa, i što duže idemo sve je pustije. Sada hodamo sokacima na kojima više nema komšija koji divane ispred kuća, nema otvorenih radnji, nema prolaznika. Debeli zidovi ne odaju nikakve znakove života i svakim korakom po sve lošije osvetljenom putu postajem sve uznemirenija.

Neravnom kaldrmom bez ulične rasvete dolazimo do oronule kuće utonule u mrak, ispred koje čovek staje, spušta moju torbu i izvlači svežanj ključeva iz džepa. Otključava vrata i nestaje na mračnim stepenicama.

Ni okruženje, ni kuća, ni stepenice ne ulivaju mi poverenje – deluju jezivo i preteće isto kao i ostatak scenografije.

Tek sada shvatam težinu situacije u kojoj sam: niko ne zna gde sam, ilegalno boravim u zemlji čiji jezik ne govorim, i sa nepoznatim sam čovekom u mračnoj uličici, bez žive duše na vidiku.

***Nastaviće se***

Drugi deo priče: „Moja borba sa utvarama: Šta me je čekalo među srednjovekovnim zidinama“ možete pročitati ovde

Pogledajte ostale strvske priče ovde.

Prijavite se na mejling listu bloga Talassi:

Slika: Deserted Village at Slievemore, Paul McMillan

Join the conversation! 7 Comments

  1. Usud devedesetih u Srbiji

    Još jedno svedočanstvo o sudbini mladih iz Srbije koji su “rasuti po svim meridijanima”.
    Može li se reći da ova priča, kao i neki drugi tvoji zapisi, nosi snažan lični pečat? Ili se u prvom licu krije tvoja imaginacija. Verovatno ćeš reći da je to stvar percepcije nas čitalaca, a nadam se da ćeš u odgovoru dodati još ponešto.

    Kako bilo da bilo, priča je lepo ispričana, uživao sam čitajući je i s nestrpljenjem čekam nastavak. Ali, s druge strane, moram reći da priča ostavlja veoma gorak ukus zbog dogadjaja kroz koje je morao da prodje “nosilac radnje”. Ovo naročito zbog toga što priča ima univerzalnu poruku u ovo novo izbegličko doba, koje izgleda ne prestaje.
    Priča pokazuje svu tragiku devedesetih u Srbiji koju u sebi nose tadašnje mlade generacije i podseća nas na sumornu parolu “bolje je iz Srbije otići nego ostati”, čiji se prejak eho poslednjih godina vratio u ovu zemlju. Dovoljno sam ostario da mogu da se pitam da li su te devedesete uopšte završene.

    Reply
    • Uh, nije sve tako crno, jeste se opisana situacija tako dogodila, ali pobedila sam mrak! I evo me sada, puno godina kasnije, kako koristim sva ta iskustva kao sirovinu za pisanje, a šta bi moglo biti bolje od toga 🙂 Ova situacija može se posmatrati kao drama ili komedija, i ja dajem glas za to da je komedija! Možda je njeno izvođenje skrenulo u dramu, ali samo zbog mog nedostatka veštine da kontrolišem materijal, pa on može da radi po svom…

      Na kraju, ko garantuje i da se nismo rasuli da bismo uopšte imali bilo kakve priče da ispričamo, da bismo sačuvali duh i razum. Dobra i loša iskustva su deo života, i što ih je više to je bogatiji i ispunjeniji jedan život, a svaka drama ima i avanturistički ugao.

      Devedesete možda nisu završene zato što nismo dobili epilog, zaključak, završetak, ali mislim da treba da ga kolektivno stvorimo, i da već jednom nastavimo dalje. I ostavimo iza gorak ukus…

      Reply
      • I moje Uh – laknulo mi je. Ti si pisac, tvoj komentar priče je tvoje tumačenje i tvoje gledanje. Priču si pustila da poleti u beskraj i ne možeš je vratiti. Više nije samo tvoja. Ostavi nas čitaoce da je doživljavamo, tumačimo i lomimo kroz svoju prizmu. Uživaj.

        Reply
        • Pa dobro, ako baš moram 🙂 Neobično je to – da priča više nije samo moja i da sada živi neki svoj samostalan život, i da se prelama kroz neke nove prizme, na neke nove načine…

          Reply
  2. Bravo Ana.Pozdrav za Vas iz Nisa.

    Reply
  3. Dugo nisam posetila grcku pa me je danasnja vest o mogućnosti da se u leto 2021 tamo ipak moze otici. I ssd gledam iskustva i trazim neku avanturu kojoj nisam prisustvovala. Svakako jedva cekam i nadam se da nece promeniti odluke

    Reply

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Category

Pričanje priča, Život u Grčkoj

Tags

, , , , , ,